PRIČA DEVETA: ČUDO U VELIKOJ GORICI

čudo

Majstor od zanata

Nakon svega par dana boravka u bolnici, gospoja i dijete došle su konačno doma, a ja sam bio presretan jer mi je već lagano išlo na jetra odlaziti u bolnicu u posjete. Ne u smislu da m je bio problem otići do Zagreba, nego što je uvijek to trajalo prokleto kratko. Niti sam stigao porazgovarati sa svojom dragom, a i mi očevi nismo mogli do svoje djece. Trebali smo se zadovoljiti tek jednominutnim blejanjem kroz staklo i dok je medicinska seka držala moje dijete ja sam mogao samo gledati i pokušati napraviti koju fotku. To me je užasavalo, ali takva su bila pravila. Ne znam da li još uvijek to funkcionira na taj način, ali onda je to bilo tako. Ma daj me pusti do moje žene i djeteta, nemoj mi limitirati vrijeme i gledati cijelo vrijeme na sat. Katastrofa. Uglavnom, one su sada doma.

Kinderbet smo smjestili u našu spavaću sobu, dijete u kinderbet, a ja sam sjeo na naš krevet i samo gledao to malo zamotano čudo. Buljio sam u nju beskrajno dugo i bio oduševljen. To malo živo biće naše je dijete, ja sam bio u sto čuda. Taj mali čovjek sada je dio naše obitelji, biti će s nama zauvijek. Mi smo ti koji tog malog čovječuljka moramo paziti, brinuti o njemu, odgojiti ga, usmjeriti ga u pravom smjeru i od njega napraviti časnog čovjeka. Kad malo bolje razmislim, nije to baš laka uloga, imamo veliku odgovornost, ali sam bio siguran da ćemo ja i moja draga, bez obzira što smo još bili mladi to moći odraditi bez problema. I onda krene sto tisuća pitanja s kojima se susreću roditelji s prvim djetetom. Kako ćemo premotati pelene, mora li se dijete kupati svaki dan, koliko često mora jesti…., kako se pravilno steriliziraju flašice, kako ćemo znati ako ju nešto boli, što ako se pojavi neki čudan osip…ma ono, gomiletina stvari o kojima nismo imali pojma, a sada smo bili primorani znati.

Kad smo kod flašica, Emu smo još othranili staklenim flašicama koje je bilo potrebno iskuhavati, a ja sam čim sam saznao da ću postati otac kupio gajbu za flašice. Da, pravu gajbu. Kao što postoji gajba za pive, tako postoji i gajba za dječje flašice. Išlo je to sve kao po loju. Jedini problem bio je s hranjenjem budući da dijete nije htjelo prirodnu hranu koliko god da se moja draga trudila, ali nakon svakog hranjenja show program. Onda sam po prvi puta u životu vidio da dijete može istodobno povraćati i kroz nos i kroz usta. Čovječe, kad se to prvi put dogodilo ja sam se skamenio od straha, pa ne možeš vjerovat da tako mala beba može tako povraćati. U nekom od narednih pokušaja opet ista situacija, ali ovog puta domet je bio još veći. Mala je povraćala u mlazu od jedno metar, metar i pol. Živa istina, vjerujte. To je bilo prestrašno za gledati. I onda je započela agonija, dijete normalno gladno jer što god je pojela je izbacila iz sebe, nervozna, plače, gospoja luda, a i ja skupa s njom. Što da radimo, patronažna dolazi tek za par dana, pa moramo nešto smislit. U to vrijeme još je bila intenzivna akcija da dijete treba dojiti od samih početaka pa do ne znam koje godine, poruke majkama da ne odustaju, da se trude, da se ne predaju. Ma daj ohladi s tim idejama kad dijete svaki put povraća, a mora jesti. Bila je neka subota popodne ili nešto i kad mi je puk’o film, sjeo sam u auto, odvezao se do dežurne ljekarne i kupio kutiju dječje hrane za novorođenčad. Čim sam došao doma, bacio sam se na proučavanje uputstva za pripremu za što mi je trebalo desetak minuta jer ne može se to smućkat samo tako. Postoje posebne napomene i brojni parametri tipa dob djeteta, težina djeteta…ovo i ono…uglavnom, skužio sam shemu i složio ja djetetu klopu.

Čuj, mala je roknula boćicu dok si rekao britva. I što dijete radi kad se fino najede i stavi mu se suha pelena? Dijete spava…..spava….spava. Mala je spavala od večeri pa ujutro do sedam sati bez da se okrenula, zaplakala, ispustila bilo kakav zvuk. Gospoja i ja smo bili u šoku i ustajali smo tijekom noći provjeravati da li je s djetetom sve ok. I mi smo se također fino naspavali i odlučili od tog prekrasnog, odmornog, naspavanog jutra da cicu više ne fermamo i da će naše dijete biti dijete umjetne hrane bez obzira na sve one priče da će imati problema s alergijama, astmom i brojne druge poteškoće u budućnosti, a sve iz razloga jer ju majka nije dojila. Eto je danas, devet godina, živa i zdrava. Bez astme i bez alergija. Mašala. I na ovu temu postoji ali. Naravno da naše dijete nije pristajalo na bilo kakvu umjetnu hranu, nekako joj je naviše odgovarala ona najskuplja. Aptamil, Milumil….nešto u tom điru. Bebimil nije prolazio pa smo onda redovito hodočastili u slovenski DM jer je tamo ista ta hrana bila jeftinija, a i dobili smo natrag povrat poreza pa nas je u konačnici to došlo dosta jeftinije. A i pelene su također bile povoljnije preko grane nego kod nas, a valjalo je pripaziti na svaku kunu. Kad smo kod pelena, moram priznati da sam u vrlo kratkom roku shvatio cjelokupnu proceduru. Kod skroz malih beba postoje još one švedske pelene i treba to sve na debelo zamatati poradi kukova, ali sam nakon par neuspjelih pokušaja ulovio nit i nije bilo apsolutno nikakvih problema. Zabranio sam dolaske svim znatiželjnim frendovima, široj rodbini i inim dragim ljudima koji su nas željeli posjetiti, jednostavno smo željeli biti sami i uživati. I baš nam je odgovaralo.

Dani su nam prolazili u nekom opijenom euforičnom raspoloženju jer sve je bilo drugačije, više nas nije bilo dvoje nego nas je bilo troje, a dobiti dijete nije mala stvar. Dolaskom djeteta život se okrene doslovno naopako, ali u najpozitivnijem mogućem smislu. Što se tiče spavanja, i to je funkcioniralo, vrlo brzo ulovili smo svi zajedno raspored, znali kad je vrijeme spavanja, kad je vrijeme odmora, vrijeme hranjenja, a uostalom ta noćna dežurstva i buđenja zbog hranjenja su tako indvidualna i različita od djeteta do djeteta tako da je teško tu nešto sad pametovati. Ili imaš sreće pa je dijete super, doslovno spava kao beba, ili ona varijanta kad je sreće nešto manje pa je to učestalije, malo napornije, ali to sve ide u roditeljski staž. Mi smo sreće imali.

Preseljenje iz Samobora

Naše dijete nije imalo niti mjesec dana kad smo odlučili otići na more, ali na kontinentu je postalo vruče, sparno, ljepljivo…, a naša kampica spremna čeka. Bez puno pregovaranja složili smo se da idemo na moreno. Frendovi, obitelj….svi su nas odgovarali i govorili nam kako nismo normalni jer idemo na more s tako malim djetetom, i to još u kamp. Big deal?! Što je drugačije u kampu nego kod kuće? Uostalom, morski zrak je zdraviji i za dijete je bolje da bude na morskom zraku nego da se saftamo u Samoboru. Pedijatrica je pozdravila našu ideju i pakiranje je moglo započeti. Po prvi put idemo na more s djetetom i to još malim pa je bilo potrebno uzeti hrpetinu toga, i onog što treba i onog što ne treba. Kampiranje i inače zahtjeva puno više pakiranja i puno više stvari nego kad odete u hotel kada vam sve stane u jedan kofer. Ovo je skoro pa bila selidba, ali sve je stalo u našu Škodu, to nam je bio i prvi auto koji smo zajednički kupili.

Ne novi jer za novi nismo imali love nego smo kupili polovni i imali smo prokletu sreću jer smo Feliciu kupili od nekih penzića. Auto je imao nekih trideset tisuća prijeđenih kilometara i bio je u fantastičnom stanju. Apoteka, apoteka. Oni su kupili taj auto tako da mogu reći da imaju auto, jednom godišnje odvezli se do Marije Bistrice i tu i tamo do dućana, a onda je gospo’n imao lakši moždani tako da nakon toga nije više vozio pa su auto spremili u garažu i eto odlučili ga prodati jer im više ne treba. Joj, s tim autom je isto bilo ludih situacija. Kad smo išli gledati auto sve mi je bilo nekako sumnjivo jer auto je imao par godina, malo kilometara, ali u besprijekornom stanju, a ne preskup. U oglede smo poveli i frenda mehaničara koji je pregledao auto, osluhnuo motor, napravio probnu vožnju i diskretno mi rekao (kupujte odmah). Stvarno smo imali sreće. Ma bolje se rodit’ bez one stvari nego bez sreće. I tako mi ostavili akontaciju, dogovorili sve i za par dana otišli po auto, ostavili lovu i vratili se doma s autom.

Crna Škoda felicia blistala je u našem dvorištu, a mi smo bili ponosni i cvali k’o poriluk na mjesečini. S vremenom su krenule komplikacije. Prije svega ja sam jednom zgodom službeno išao za Petrčane i koristio sam svoj auto. Neki mini kongres je bio dolje koji smo mi organizirali i trebao sam ostati nekih šest-sedam dana i kontrolirati situaciju tako da sve prođe u redu i siguran sam da ću to putovanje pamtiti do kraja života. Bila je neka sredina desetog mjeseca, vrijeme još uvijek dobro, s puno sunčanih dana i ugodnim temperaturama pa sam se baš veselio odlasku na more gdje je još sunčanije i još toplije ili bi barem tako trebalo biti. Svratio sam ujutro do firme, poslao par mailova, obavio par poziva, uzeo sve što mi treba i negdje oko jedanaest sati krenuo prema Dalmaciji. Solo u autu, dobra mjuza, dovoljno pljuga, krasan dan i kaj ti još više treba. Via more. Do Karlovca bez ikakvih problema, zatim silazak s autoputa (jer ovog postojećeg još nije bilo ili sam išao starom cestom, nemam pojma). Sve je bilo ok tamo negdje do Plitvica, a od Pltivica nadalje kaos…

Snijeg je padao abnormalno, prava pravcata mećava, milio sam u koloni koja još kako tako i išla tom starom cestom na kojoj je iz minute u minutu rastao broj centimetara snježnog pokivača, ali nakon Korenice STOP. Ni lijevo ni desno, ni naprijed ni nazad. Snijeg pada nemilice, auti stoje, kamioni zapeli i ne mogu nikuda…apsolutni zastoj i totalna blokada prometa. Znam da je to bio neki prvi snijeg koji nitko nije očekivao, a brate mili, stvarno ga je nakrkalo. Ta agonija je trajala satima, povremeno napraviš koji metar pa staneš, snijeg pada, lovi se na stakla, brisači ne pomažu previše i jedna baš gadna situacija koju ne bih poželio nikome. Nekako smo se svi skupa jadni vozači dočepali onog velikog uspona na Velebit, trebalo je još osvojiti i planinetinu. Polako, mic po mic vozim se uzbrdo pa stanem, ostavim dovoljno razmaka ispred sebe i tako u nedogled. U jednom trenu auto koji je ispred mene kreće prema meni, ali on ne vozi u rikverc nego jednostavno klizi, gume mu ne drže (vjerojatno ljetne) i ide prema meni. Ja sam skoro rikn’o, trubim mu (ja kreten, k’o da frajer ne kuži što se događa, pa ne ide namjerno) i ide prema meni…i već ga vidim na sebi i psujem i vrijeme i Petrčane i ljetne gume od frajera ispred mene, ali se uspio zaustaviti valjda nekih dva mikromilimetra ispred mene. Huuu, laknulo mi je, dobro je, govorio sam sam sebi. Ono što me već brinulo je razina goriva u rezervoaru jer je prošlo već puno sati i auto cijelo vrijeme radi i u Zagrebu još pun tank sada se približavao zadnjoj četvrtini. Barem je bilo toplo u autu, a imao sam i dovoljno pljuga tako da je problem bilo samo gorivo. I fantastični su mi bili ovi iz HAK-a koji su na radiju obavještavali vozače kako se kroz Liku vozi otežano i preporuča se vozačima da ne kreću na put. Kravo jedna, pod a, ne vozi se otežano nego se ne vozi, a pod b, kak da ne idem na put kad sam već na putu. Fakat sam bio ljut, ali izlaza nije bilo. Trebalo je osvojiti uspon, trebalo je stići u Petrčane.

Minute su prolazile kao sati, sati kao dani, dani kao tjedni, tjedni kao mjeseci, mjeseci kao godine…ono, nikad kraja, a lagano me počeo napuštati i moj vječni optimizam. Već sam se vidio kako kroz par sati ostajem bez goriva, snijeg je skoro zatrpao auto, ne dolazi nitko u spas, a ja u našoj Felicii lagano sklupčan ridam dok se u meni polako gasi život. Totalni crnjak, ali situacija je zaista bila i više nego alarmantna. Nekako se ipak sve pokrenulo, puževom brzinom penjali smo se u koloni na Velebit, auto je proklizavao, snijega je bilo ne na metre već na kilometre, ma strava. Kad sam prošao Sveti Rok laknulo mi je, a vremenska situacija se promijenila doslovno za sto posto; kao da je netko nožem odrezao onu vremensku zonu i prebacio me u ovu drugu, mediteransku, morsku, toplu. U jednom trenu postalo mi je vruće u autu jer više nije bilo potrebe za jakim grijanjem, a pogled mi je bježao na table uz cestu jer sam tražio prvo moguće odmorište da protegnem noge, popijem kavu i priberem se. Ne moram niti spominjati da je vani već bio mrkli mrak. Konačno sam naletio na odmorište s benzinskom, natankao sam pun rezervoar i dobrih pola sata uživao u dvije kave i nekoliko pljuga jer trebao mi je mir, trebao sam biti izvan auta. U glavi sam vrtio film unatrag i nije mi bilo jasno što se ustvari sve dogodilo, ali sam bio siguran u to da sam prokleto umoran i da jedva čekam stići u hotel i leći u krevet. Tijelo i psiha su očajnički tražili san i zasluženi odmor. Do Petrčana je bilo još kakvih sat vremena vožnje i trebalo je krenuti, a prošlo je već pola deset navečer. Sjedam u auto i nastavljam put, na cesti nema žive duše…vozim se sam, u mraku…slušam neki CD mada mi više nije bilo ni do glazbe, odbrojavam kilometre i veselim se kraju ove putne agonije.

U jednom trenutku kao grom iz vedra neba BAM. Neki kurac je doletio u šajbu (vjetrobransko staklo). To je puklo k’o da je neko petardu bacio u autu. Ja sam zanijemio od straha. Čovječe, usro sam, sasro…. Osjetio sam kako mi navire adrenalin i kako mi srce lupa sto na sat. Pa koji se klinac dogodio; naglo usporavam, gledam u retrovizor ne bi li možda vidio nešto iza sebe, ali ništa…samo mrak. Nije mi jasno što se dogodilo, razbudio sam u trenutku, u glavi sto mogućih scenarija. Vozim se dalje, nervozno palim pljugu i pokušavam se smiriti, čak razmišljam jesam li možda umislio da je nešto lupilo, provjeravam svoju mentalnu ispravnost, ali sve je ok. Polako dolazim k sebi, prestajem plitko disati, a osjećam kako je i puls došao u normalu. U četiristo i dvadeset čuda sam, a i dalje pokušavam pronaći neko racionalno objašnjenje, ali ništa, ne mogu, ne nalazim odgovor. Nakon svega par minuta BAAAMMM; opet je nešto udarilo u staklo. Gotov sam, izvan sebe, kad malo bolje razmislim, možda sam i vrisnuo kao neka mala curica, ali stvarno sam se usro k’o grlica. Naglo kočim, palim sva četiri žmigavca, stajem sa strane i izlazim iz auta vidjeti koji se vrag događa, a u istom trenu postajem siguran da je onaj prvi udarac bio stvaran, a ne rezultat umora. Hodam oko auta, gledam u staklo i ne vidim ništa, razbijeno nije… Kod brisača vidim nešto, gledam malo bolje i u tom trenu shvaćam što se događa. U glavi mi svira miks melodije Baltazara i A je to crtića i počinjem se nekontrolirano smijati, a istovremeno sam sebe vrijeđam.

Kretenu, budalo jedna, idiote, magarcu… ma svašta sam si u tom trenutku izgovorio. Nakon što sam srao žilete (dvaput) i umro skoro od straha, odjednom je sve postalo jasnije i čitava priča imala je svoje objašnjenje. O čemu je zapravo riječ. Kako sam se vozio satima kroz snijeg, mećavu i zimske uvjete na prednjoj maski auta (onaj dio gdje je registracija) ulovilo se dobrih četiri-pet centimetara leda i normalno da kako sam prošao Velebit i ušao u drugu klimatsku zonu da se isti taj led počeo topiti. Kako se led topio, tako je i otpadao s maske. Neki dijelovi ledenog pokrivača su pali na cestu, a dva komada su očito poletjela prema gore i PRAS ravno meni u staklo. Pa da ne povjeruješ koji glupi scenarij. Ljut i revoltiran, nogama sam lagano izudarao cijelu prednju masku i skinuo taj led da ne bi opet imao istu situaciju. Kakve sam sreće, ovaj treći komad bi vjerojatno i razbio šajbu. Nastavljam dalje prema Petrčanima bez straha, opušten i pomalo euforičan. Nešto prije ponoći moja tjelesina strovalila se bez tuširanja i neopranih zubiju u krevet. Glava mi još vjerojatno nije niti dotakla jastuk, a ja sam već spavao. Dani u Petrčanima su prolazili relativno brzo i bez ikakvih problema i s nestrpljenjem sam čekao povratak kući. Mojoj dragoj gospoji i djetetu. Da, trebalo se vratiti tomu sam se jako veselio.

Nedjelja je stigla, nakon doručka i kave lagano sam krenuo prema natrag; prekrasan sunčan dan, prognoza dobra, uvjeti na cestama i više no idealni i kao da je netko nožem odrezao sve ono što se događalo nekoliko dana prije i nekim čarobnim potezom promijenio cjelokupnu situaciju. Cesta čista, prazna, nedjeljno prijepodne kao idealno za vožnju. Kada sam prošao Korenicu kao da sam već bio kod kuće, još Plitvice pa Slunj, zatim Karlovac i eto me. Iza Slunja nešto se počelo događati s autom, iz onih otvora za ventilaciju u jednom trenu kao da je izašlo malo dima. Nisam obraćao pozornost na to i samo sam nastavio voziti. No, par minuta kasnije dim je počeo izlaziti sve jače i jače, a uz sve to smrdjelo je u PM. Pa ne mogu vjerovat da se opet neko sranje događa. Ma bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće. Jebemti sreću da ti … Stao sam sa strane, bilo je mjesta, ugasio auto, dignuo haubu i gledao. Nešto se dimilo oko akumulatora i smrdjelo je po spaljenim električnim instalacijama. Ono, baš kad se zapale žice, nešto od električnih uređaja ili slično, ima taj specifičan smrad. Brzinske konzultacije s frendom mehaničarom rezultirale su time da sam zaustavio prvi auto koji je naišao jer je trebalo u što kraćem roku odpojiti akumulator. Srećom, ima dobrih ljudi pa se zaustavio neki dobri čiča s autom punim alata i ono što je rekao mehaničar je i učinjeno. Akumulator uspješno odpojen te je prestao dimiti. Čiča otišao dalje, a ja nastavio gledati u motor. Mogao sam ja tako gledati do imendana jer nemam pojma što je za što. Moj krajnji domet oko autiju je nadopuniti tekućinu za stakla, eventualno doliti malo ulja za motor ako fali, a znam i promijeniti žarulju kad ti rikne svjetlo. I to je to. Priznajem, totalna sam papčina po tom pitanju, ali što da radim. Ne znam i nemam vremena naučiti, a i nisam neki tip od mehanike. Zato sam dobar u nekim drugim stvarima. Jesam?!

U HAK-u se nitko ne javlja, ne mogu pronaći nikakvu šlep službu i odluka je pala na to da će po mene doći gospoja moja i šogor. Čekao sam tamo k’o neki bogec; srećom nije padao snijeg već je bio baš lijepi dan, ali svejedno si nisam bio nešto presretan. Trebalo je i njima iz Samobora do Slunja određeno vrijeme, nije to baš iza ugla. Spojili mi to uže za šlepanje i lagano krenuli prema Zagrebu. Ljudi su nam trubili, skidali sve svece s neba, napravili kolonu iza sebe, ali kaj da radiš. Nije bilo drugog izbora. Malo pomalo prema Zagrebu, ja solo u autu, gospoja i šogi u autu isprijed i tako, malo zujiš okolo, pa zapališ pljugu, pa malo kopaš nos, pa opet zujiš i nakon skoro tri sata stigli do Zagreba. Juuuuhhuuu, tulum. Ostavili auto kod mehaničara i otišli kući. Jesam li bio ljut? Ma ne, kaj bi bio ljut. Bio sam lud jer fakat dva sranja u roku od par dana je čak i za mene bilo previše.

No nije taj naš prvi auto nama priredio samo to iznenađenje, bilo je toga još. Osim što je servis slunjskog defekta koštao nekih pet šest somova, ubrzo je i otišao auspuh jer, kaže mehaničar, auto je predugo stajao u garaži kod bivših vlasnika pa je strunuo. Opa, ajmo i to promijeniti. Možda kakvih par mjeseci nakon toga auto je odjednom počeo prokišnjavati. Nešto je negdje propuštalo i skupljala se voda kod vozačevih nogu tako da je nakon svake kiše bilo potrebno auto prvo isprazniti od aute ili voziti u čizmama za kišu. Dijagnosticirali su da treba skinuti prednje staklo, ponovno ga zabrtviti jer negdje pušta. I u ovom bisernom servisu su rekli da je to zato jer je auto previše stajao…..

Ma daj se potjeraj u neku stvar. Kupimo auto koji nije vozio, koji je super očuvan, u mrak stanju, skoro pa k’o novo i sad to sve rikava jer „previše stajao“. Odjebite. Ja sam izgubio povjerenje u naš auto, razočarao me u svim segmentima i odlučio sam da ga moramo što prije prodati jer mi je svakodnevno sjedanje u auto postalo opterećenje što će se iduće dogoditi. Previše je bilo stresova i izgubljenog vremena i živaca. Uvalili smo ga „staro za novo“ i uboli novi auto za koji smo se naravno i kreditno zadužili na pet godina, ali smo ga već i otplatili. Bogu hvala, taj auto nas nije iznevjerio, osim redovitih servisa, radi bez greške i kucam o drvo onako muški tri puta neka nas služi i dalje. S ovim novim autom stvarno smo dobili zgoditak. Ma kažem ja, bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće.

U konačnici, kako je bilo na moru? Ma bilo je super. Gospoja i mala su guštale k’o nikad i u morskom ambijentu uživale su cijelo ljeto dok sam ja dolazio i odlazio ovisno o slobodnim danima. Dijete se fino priviklo na čist morski zrak, jedini problem je bio što je bila u onoj fazi grčeva, ali to je jednostavno stvar koju smo morali zajedničkim snagama izdurati i nakon nekog razdoblja i to je prestalo. Ma di ćeš bolje. Ako se dobro sjećam, to je bila i neka predzadnja godina u kampu jer je odjednom postao bolesno skup, za tu lovu koju smo morali iskrcati za kamp mogli smo uživati u nekom apartmanu, hotelu ili slično. To je i bila druga kampica, prvu kampicu je vjetar odnio u more, otišlo sve u onu stvar, ovu drugu smo prodali i promijenili način ljetovanja. Volio bih ponovno u kamp, ima jednu svoju draž. Tko zna? Možda.

Suluda kombinacija Shakire, Bareta, Magazina, a odnekud je došao i Joe

Po povratku s mora i dolaskom jeseni život se vratio u svoju kolotečinu. Mi smo već bili iskusni roditelji s „dosta“ roditeljskog staža, privikli se na ritam djeteta, ona na naš i sve je išlo k’o po špagi. Gospoja je u međuvremenu i odvalila porodiljni, vratila se na posao, ja sam i dalje radio u firmi u kojoj sam i radio, u kojoj i dan danas radim i bilo je sve ok. U međuvremenu sam počeo raditi i na radiju u Svetoj Nedelji, baš je bilo sve po PS-u. S vremena na vrijeme gospoja i ja smo znali zbrisati van. Srećom pa je punica kat ispod nas pa je uletila i pričuvala malu, ali nismo to iskorištavali jer nismo od onih roditelja koji zaborave da imaju djecu, koji sve svale na djedove i bake. Naše dijete je bilo naše dijete, mi smo ga željeli i uglavnom smo ju svukuda vukli sa sobom, ali tu i tamo znali smo si priuštiti i poneki izlazak koji je bio rezerviran isključivo za nas. To su bila naša neka mala zadovoljstva.

Gospoja je negdje čula kako Shakira dolazi u Hrvatsku i kako će imati koncert u Zagrebu. Ako se ne varam to je bila 2006. godina, nije to bio ovaj drugi dolazak nakon Waka nešto hita nego puno puno prije. Budući da se ona i ja dijametralno suprotno razilazimo u glazbeno ukusu, nije mi palo na pamet ići na Shakiru ali su me frendovi uvjerili da ne moram slušati već da mogu samo gledati. Ok, idemo na Shakiru. Nije da mi je njena glazba bila nešto napeta, dapače upravo suprotno. Ja brijem na nešto žešće zvukove dok gospoja otkida na latino ritmove i ostale slične limunadaste komercijalne stvari. Ja volim staro i probrano, nije da nisam otvoren prema novom, ali daj ti meni ono staro i sve će biti u redu.

Taj dan ću pamtiti do kraja života jer sam se svojoj ženi prikazao u jednom potpuno novom svjetlu. Ona me takvog još nikada do sada nije vidjela, bio sam totalno neprepoznatljiv, i dalje sam to bio ja, ali nikada prije i nikada kasnije kao taj dan. Taj dan pamti i ona i vrlo ga se rado sjeti. Možda čak i prečesto. Ja uvijek volim reći da pretjeruje, a ona me uvijek negira. Zlato moje jedino. Shakira nastupa u Velikoj Gorici na stadionu Radnika i mi smo krenuli na vrijeme jer smo pretpostavljali da će biti velika gužva pa dok nađemo parking pa dok dođemo do stadiona pa dok ovo pa dok ono… Ušli na stadion, zauzeli mjesta i sad čekaj dok ne počne koncert. Iznenadilo me što je bilo toliko malo ljudi, ali dobro, kaj sad. Meni osobno svejedno jer bio baš neki fini ljetni dan, fino toplo, sunčano…hladna piva i pomalo. Prije Shakire nastupao je Tony, još je siroče došao na binu u gipsu jer je slomio nogu, ali to ga nije spriječilo da napravi dobru atmosferu i publika je uživala. Kad se malo smračilo i kad je Tony otpjevao svoje, došao je i red na zvijezdu večeri, Shakiru. I napravila je lom. Zaista, svaka čast stranim izvođačima koji dolaze u Hrvatsku. Znaju napraviti pravu atmosferu, a visoka doza profesionalnosti prisutna je u svakom segmentu koncerta; od koreografije, pjevanja, zvuka, lighta…sve je za jednoj visokoj razini i bez obzira na osobni glazbeni ukus, u svakom koncertu stranih pjevača ili grupa može se uživati. Jednostavno znaju kako se radi posao, na pristaju na kompromise nauštrb kvalitete i mnogi naši estradnjaci mogli bi se ugledati na njih. Koncert je trajao nekih dva, dva i pol sata i prošao je u hipu. Red plesnih pjesmuljaka, red srcedrapajućih balada me i nisu nešto posebno takli, ali sve ostalo, već ranije spomenuto, je.

Nakon koncerta stadion se brzo ispraznio i bilo je pitanje kuda sada? Doma, ili još negdje. Ja sam znao da moj dragi prijatelj radi kao DJ u nekom discu u Gorici i rekao, ajd da provjerim jel’ šljaka pa da svratimo na cugu. Jedan telefonski poziv i sve je bilo riješeno, disco Srce (pazi imena) nalazio se u sklopu stadiona tako da smo se s tribine samo prebacili u prizemlje. Drug D. se iskreno razveselio našem dolasku, ušli smo kod njega u onu njegovu kućicu od kud je puštao glazbu i tako malo po malo se zafrkavali, pijuckali pivice, promatrali škvadru kako se zabavlja i baš nam je bilo dobro. Ja nisam tip od klubova, ali moja gospoja je. Naučena na atmosferu iz mladih dana iz Saloona i Aquariusa, mjuza ju je ponijela pa je otišla čagati, a D. i ja smo nastavili trusiti po pivama. Meni još dan danas nije jasno od kud su sve te pive stizale, ali bilo ih je milion. Pun stol ispred nas i pun stol iza nas prepun piva koje je trebalo popiti. Lokali mi te pive neprestano, ali kako smo koju riješili, tako su nove stizale….mene je alkohol već ozbiljno bubnuo u bulju. Gospoja je povremeno došla do nas, valjda provjeriti da li je sve u redu te se usput pohvalila kako ju neki prištavac počeo opsjedati, ali kad mu je rekla da joj je muž „gore“, a dijete kod kuće odustao je. Vrištao sam od smijeha….he he….

Pivetina i dalje u enormnim količinama, ja sam već osjetio i da mi je dosta, ali u nekom trenu organizam valjda napravi neki klik, prebaci te na drugi režim rada i brate mili, možeš piti neprekidno. Tako je i bilo. D. i ja smo u sebe ulili more Žuje, ma što more, cijeli ocean. Vrijeme je prolazilo, u discu špica, gospoja đuska, mi pijemo i dobro nam je….super. Ali kako to obično bude, u neko doba pred jutro trebalo je krenuti doma jer ipak čeka nas dijete, a mi smo odgovorni roditelji. Vani se već debelo danilo, budio se novi dan, a gospoja i ja k’o neki srednjoškolci vraćamo se kući. Ja sam bio pijan, ali fajn. Hodamo po cesti, plete mi se jezik, ona mi nešto priča, ja odgovara, plete mi se jezik, cesta mi je preuska, nosi me lijevo-desno…baš mi je bilo teško. Shvatila je i ona koliko je sati, čvrsto me primila za ruku i sigurnim korakom me odvela do auta. Vrlo rado sam joj prepustio ključeve od auta i volan jer ja nisam bio u stanju voziti i sva sreća da je ona bila prisebna (ma stupu moj odgovornosti i ozbiljnosti u našoj obitelji) i da smo imali kako doći doma.

Čim smo sjeli u auto, meni je postajalo sve gore i gore. U želucu kaos, uragan Katrina s cijelim društvom drugih prijateljica uragana. Baš mi je bilo teško, jako jako jako i još jednom jako….teško. Kako u jutarnjim satima vani bude malo friško, a njoj je vječito hladno, kao da radi protiv mene nafrljila je grijanje u autu do jaja. Pa zar tako zlato, pa na čijoj si strani? Zašto mi to radiš? Prvi udarni val vrućine bio je poguban, već smo bili na autoputu i jednostavno je bilo neizdrživo. Vikao sam joj da stane isti tren jer ja moram nešto raščistiti. Ne s njom, nego s pivetinama u organizmu. Ona je vikala da neće i ne može stat’ jer smo nasred autoputa. Ja sam molio da barem uspori i prebaci se u traku za zaustavljanje. Poslušala me i spasila mi život. Lagano je vozila, ja sam u trenu spustio prozor, gurnuo glavu van i bjesomučno povraćao. I to je trajalo, dugo, čak predugo. Suze su mi curile na lice dok se želudac ritmično stiskao i otpuštao, a ja sam u mlazovima iz sebe izbacivao žuju. Kad se konačno situacija malo smirila, gurnuo sam glavu natrag u auto, sklupčao se na sjedalu u fetus položaju i kroz zube joj promrljao neka me vodi doma. Vozili smo se dalje, a meni još teže. Bolno sam bio svjestan činjenice da do kuće imamo još barem dvadeset minuta, ako ne i više i nisam bio siguran da li ću to izdržati. Ona je stisnula gas koliko je mogla, a ja sam tražio neku vrečicu po autu jer sam osjećao još jednu navalu viška koji je trebalo izbaciti i srećom na zadnjem sjedalu bila je jedna vrećica. Tu vrećicu dala mi je Ivana iz Aquariusa (Ivana, nikada ti to neću zaboraviti) jer su u njoj bili neki novi albumi za radio i samo sam istresao CD-ove i dograbio vrečicu. Svijetlo zelena vrečica poslužila mi je kao prva pomoć. Želudac se sve više grčio i bilo mi je jasno da će sve ići van…da – izašlo je. Ja sam dušu valjda ispovraćao u tom drugom naletu, a osjećao sam se kao da me netko satima mlatio mokrim ručnikom po bulji. Kao da me netko prožvakao i ispljunuo. Boljela me glava, duša, ponos, želudac…sve me boljelo, a pive su u sada nešto drugačijem obliku samo izlazile iz mene. Jedna za drugom, vrečica je bila sve punija i punija. I da pizdarija bude veća, radilo se ne o najlonskoj, već o papirnatoj vrećici koja nema tu moć zadržavanja tekućeg sadržaja kao papirnata pa je uskoro sve počelo curiti i samo sam čekao kad će popustiti dno i sve mi se istresti na noge. Vrištao sam joj neka stane isti tren da to izbacim van. Stala je na kratko, srećom po nas, iza nas niti ispred nas nigdje nikoga; otvorio sam vrata i izbacio vrećicu van. Da priznajem, jesam, napravio sam to, ali u datom trenutku, a nije bio nimalo lagan, to je bilo jedino rješenje. Na zagrebačkoj obilaznici ostavio sam punu vrećicu svoje bljuvotine. Ako trebam odgovarati za to, ok, može, ali vjerujem da svatko ima neku sličnu nezgodnu situaciju na koju nije previše ponosan. Nisam nikada previše pio, nisam trenirao dovoljno, ne znam pit’ i tko mi je kriv. Debelo sam procijenio svoj kapacitet jer sam se stvarno prepio. To je bilo čudo jedno kako mi je bilo loše. Čudo. Mirakul. Ne pamtim da mi je ikada bilo tako loše.

Ostatak puta protekao mi je u nekoj magli. Ne znam ni kada niti kako smo došli doma, ali znam da mi je glava bila preteška kad sam se konačno probudio u neko doba dana, a jel’ bilo prijepodne ili poslijepodne bilo mi je sasvim svejedno. Znam da mi je bilo loše i da sam bio baš u bedu. Tako mi i treba. Ko ti je kriv majmune kad ne znaš pit’. Od tog dana s pivom rijetko koketiram. Mislim, ne pijem ja niti ovako, ali piva se rijetko nađe u mojim rukama. Tek sporadično, tu i tamo i shvatio sam da više volim vino. Taj dan sam u nekoliko navrata u vrlo negativnom kontekstu spominjao i Tony-a i Shakiru i D. i disco i sve.

Gospoja se u ovom dvodnevnom eventu pokazala totalno mrak ženskom. Prije svega, salijetali su je u discu neki balavanderi pa sam bio i malo ljubomoran što znači da je komad (i je), fuck off prištavci od moje žene, lijepo me sprovela do auta, dovezla me kući, niti jednom riječi nije prigovorila na moju alkoholno sramotnu eskapadu, niti na silno povraćanje. Dapače, čak me i cijeli drugi dan tetošila, skakakala oko mene i vratila me natrag u život. Jedino što sam morao obaviti sam je bio prljavi dio cijele ove svinjarije pa sam tepih u autu na koji je iscurio dio sadržaja morao očistiti sam i uopće joj ne zamjeram što je odlučila tako. Pokazala se više nego fair play igrač, žena, gospoja, kompić u nevolji…ma svaka joj čast. Bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće. Ima li goreg načina za zbrukat se pred vlastitom zakonitom suprugom od ovoga. Mislim da nema, stvarno sam si dao truda. Bez obzira na činjenicu da smo već bili u braku i da smo imali već malu povijest, fakat mi je bilo neugodno jer sam se baš usvinjio, obruk’o samo tako, a vjerujem da je i ona bila u šoku jer me prije tog dana nije imala prilike vidjeti „veselog“. „Veseli“ – koji fuckin eufemizam, bio sam mortus, pijan kao letva, neprepoznatljiv, ispovraćan, odvratan. Fuj….. Napominjem da se ovakva situacija više nije ponovila, a niti neće. Ok, nikad ne reci nikad, ali nemam namjeru opet se dovesti u takvo stanje.

Kad sam se već dotaknuo koncerata, pamtim još dva posebna. U ovih dvanaest godina koliko smo skupa bili smo stvarno na gomilu koncerata jer ja brijem na koncerte. Obožavam dobre koncerte dobrih glazbenika, tu navalu pozitivne energije i dobre mjuze. Koncerti su mi mrak i kad god imam mogućnost otići na neki koncert koji mi je ok, idem.

Ustvari ne dva, već tri posebna. Još dok smo bili cura i dečko jednom zgodom je u Samoboru nastupao Magazin i ona me nagovorila da idemo. Bez obzira što zazirem od takvih lakih glazbenih izričaja (uz dužno poštovanje svima onima koji takvu glazbu vole i štuju, u konačnici se o ukusima ne raspravlja) nisam želio ispasti papak i još smo bili friški par pa sam naravno papučarski pristao. Ne znam koja je još od cijele plejade pjevačica trenutno bila u Magazinu, ali okupilo se mnoštvo svijeta i svima je bilo baš super, osim meni. Ja sam čuo prije neke stare stvari dok sam ja još bio klinac, ali sve u posljednjih o ho ho godina ne znam. Znam da se nisam mogao načuditi cijelom show-u i izdržao sam jedno određeno vrijeme, ali nakon toga sam počeo cviliti da više ne mogu, a i nisam mogao. Mislim da sam onda po prvi puta čuo onu tvorevinu „ti i ja k’o Amer i Rus, k’o korov i hibiskus“ i to je bila kap koja je prelila čašu. Kumio sam, molio da odemo jer mi je počelo krvariti iz ušiju i nisam mogao prožvakati spomenutu pjesmu. Nije to moj đir i brate ako ne ide, ne ide…ne može ni na silu. I spasila me ona daljnje patnje pa smo otišli s koncerta i agoniji je bio kraj. Samozadovoljno sam se smješkao dok je u daljini ostajao Magazin. Nije tu priči kraj, o ne. Nekih desetak dana kasnije Bare je imao koncert u Maloj dvorani doma sportova. To je bila ona kratkotrajna Baretova faza kad je svirao s Plaćenicima. Kad smo kod Bareta, Bare je moj najdraži tip od domaćih likova s glazbene scene. Još od osnovne škole, pa srednja, pa i nakon toga. Volim Majke, volim Bareta; imao sam prilike intervjuirati ga u nekoliko navrata, a bio sam i na jedno pedesetak njegovih koncerata sigurno. Baš mi je cool lik i njegova muzika mi odgovara. Neki put kad se vozim na posao, ubacim neki CD u player i urlam kao ranjena zvijer u autu dok me ostali sudionici u prometu čudno gledaju. Ma jebe mi se.

Da se vratim na koncert, naravno da sam pribavio karte i rekao: Ok, mala. Ja sam s tobom išao na Magazin, ti ćeš sa mnom na Bareta i molit ću bez ikakvih izmotavanja i pokušaja eskiviranja.

I eto nas u Domu sportova. Ja sam bio toliki kavalir da nisam inzistirao da budemo u prvim redovima do pozornice kako je inače red jer ako ne smrdiš po pljugama, znoju i pivi nakon koncerta, kao da nisi ni bio; već smo otišli na tribine. Bare je bio prokleto dobro raspoložen za svirku, a i njegovi glazbenici su bili više no dobro uigrani. Koncert je trajao i trajao i bilo je mrak. Ja sam uživao kao malo odojče u blatu, a ona je vrlo rezervirano i stoički sve to dobro podnosila. Po završetku koncerta kad smo sjeli u auto ja prepun dojmova, ona zasigurno nešto manje, sklopili smo dogovor da ja više ne moram s njom na koncerte, a ne mora niti ona sa mnom. Situacija u kojoj smo oboje na dobitku, ali ako bude neki koncert na koji bi željeli oboje otići, naravno da idemo.

Ali moram pohvaliti gospoju, na našu desetu godišnjicu braka Bare je baš imao koncert u Boćarskom domu i bilo je teško spojiti i jedno i drugo. Obrađivao sam gospoju na sve moguće načine, obećavao brda i doline, ali ona se nije dala no na koncu sam uspio dogovoriti osobnu pozivnicu pa je morala pristati (Bare hvala…). He he (jesam pi*da). Ali bilo nam je dobro taj dan, otišli smo na finu večeru, malo do Zagreba prošetat’, kolači u Vinceku i zatim koncert.

Bare zove Željku na koncert

 

I pamtim naš izlet u Opatiju. O da, to je bio malo veći zajeb, ne moj već njezin. Zvao me jedan moj frend samo da mi javi da Joe Satriani dolazi u Opatiju i da za mene ima dvije karte. Pa di ćeš boljeg poziva nego kad te tako neko nazove i iznenadi. To mi je u najmanju ruku kao kad me isti taj frend zvao u četiri popodne da svratim časkom do Ljubljane jer ZZ Top ima koncert. Mo’š mislit da nisam išao. Naravno da jesam i bilo je jebenica. Aha, Opatija.

Pitam ja svoju dragu da li bi htjela ići sa mnom na Satriania u Opatiju i ona k’o iz topa kaže da hoće. Malo sam bio u čudu, ali nisam se žalio. Idemo skupa i sve super, ajde dobro. Nije mi baš bilo na prvu jasno kako to da je odmah pristala jer kad Satriani zapili po gitari nije to ono što je njoj neka fora. Šuti Domagoj, ne pitaj ništa dalje, pristala je i idemo. Nema povratka. Bio je neki četvrtak ili petak; ja sam čak ranije zbrisao s posla, pokupio ju kod kuće i via Opatija. Računao sam da ćemo doći kakvih sat i pol/dva prije koncerta pa se stignemo malo prošetati, popiti kavu, poklopati nešto i idemo na Ljetnu pozornicu uživati u svirci meni vrlo dragog gitarskog virtuoza. Satriani je stvarno velika faca u gitarskom svijetu i glazba koju on praši meni je sasvim u redu. Volim ga slušati, ali još uvijek u čudu kako to da ona to voli. I dalje ne pitam ništa.

Stigao ja do kuće, izlazi ona sva fino zriktana, picnula se ženska nemaš kaj, ja i dalje u čudu. Pitam ju da kaj se tak sredila, ona me čudno gleda, odgovara pitanjem da zašto ne i da kaj ja sad hoću….ok milo…ok, ne sekiraj se. Stigli mi do Opatije, krknuli neku klopu i kavu i ajmo na koncert. Ušli mi unutra, lagano već neki sumrak počeo, ekipa tek počela dolaziti i gledam svoju dragu kako malo čudno zvjera okolo naokolo. Likovi sve neki mračnjaci, darkeri, u crnom, neki i u gothic varijantama, dugokosi, bradati….tetovirani. Bilo je i sasvim prosječno odjevenih koji nisu odskakali ničim, ali bilo je više ovih osebujnih individua. Ona u sto čuda, ali ne pita ništa. Ja primjećujem da nešto ne štima, nešto preskače, ali bojim se pitati da ne izazovem vraga, neću ništa čačkati da ne raspirim vatru. Tu smo gdje jesmo i that’s it. Dolazi Satriani na pozornicu, a meni je srce brže zakucalo jer je ovo bilo prvi put da sam ga slušao uživo. Uhvatio se Joe gitare i opleti milo, svirao je predobro, silovao je te gitare, a ja nisam mogao vjerovati i doći sebi od pozitivnog šoka. Pa jel’ moguće da čovjek može ovako dobro svirati i jel’ moguće da gitara može zvučati tako kako zvuči. Može, kad je u rukama Joe Satriania. Ona????? Ona u sto čuda, gleda mene, gleda publiku, gleda pozornicu, gleda Satriania, odvlači me što dalje od pozornice i pita da što je ovo. Pa Joe Satriani zlato, kaj bi bilo. I onda meni zasvijetli lampica, upali se kliker, a i njoj u isto vrijeme. Skužio sam gdje je zajeb i odvali se smijat k’o luđak. E, ja sam se gušio od smijeha, ja nisam mogao doći sebi, lovio sam zrak i nisam mogao vjerovati. Odmah mi je postalo jasno zašto je ona pristala na prvu. Naime, dan prije u Opatiji je nastupao Jose Feliciano i ona je bila uvjerena kako mi idemo na Feliciana, a ne na Satriania. Tek kad smo došli i kad je vidjela publiku sumnjala je da nešto nije u redu, a kad je počeo koncert postala je svjesna svoje nesvijesti. O biseru moj. Ova zabluda je definitivno majka svih zabluda jer ja za goru zabludu još nisam čuo. O Felicano moj, ostao si uskraćen za dvoje gledatelja. O Satriani, od tvog nastupa u Opatiji imaš jednu obožavateljicu više. Da cijela priča bude još bolja, u jednom trenu, negdje na polovici koncerta u publici se pojavio jedan par. On i ona. On još kako tako, ali ona je u svojoj šljokastoj haljini i štikletinama debelo odskakala od ostatka publike. I komentiramo ja i moja draga taj par i smijemo se kako se netko našao u istoj situciji i skužimo kako se radi o jednoj našoj pjevačici, a mojoj šul kolegici. U masu je uletila Šuputica sa svojim tadašnjim dečkom. Uzimam mobitel, zovem ju i pitam ju gdje je. Ona se žali kako je na nekom koncertu u Opatiji i kako joj baš nije nešto, ali dečko joj je glazbenik pa voli Satriania pa je išla radi njega… Samo sam joj rekao neka se okrene udesno i mahnuo joj. E onda smo se svi lijepo smijali situaciji i uživali u koncertu do kraja. Po povratku doma gospoja se složila kako je Satriani pravi majstor, ali da joj nisu baš sve pjesme bile super. Ma bitno da je izdržala do kraja. Narasla je taj dan u mojim očima za dobrih pet centimetara. Glazba je zvonka radost, a ja sam imao tu sreću da me frend baš fino zezne s ulaznicama za Satriania. Ma bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće, kažem ja.

PRIČA OSMA: HU-HU, HA-HA, HU-HU HA-HA, DIŠI…DIŠI….

roda1

Polikarbonati i elegancija, ma kakve to veze ima jedno s drugim

Gdje smo ono stali? Aha, da. Vjenčanje je iza nas, nakon što smo namirili sve koji su bili uključeni u svadbenu svečanost (muzika, restoran….) ostalo je još nešto love pa smo odlučili to što je preostalo investirati u uređenje stana. Uglavnom su nam nedostajale su prostorije, onako odvojene prostorije pa da imamo posebno kuhinju, posebno spavaću, posebno dnevni…tako da smo preostalu lovu ukucali u knauf pregradne zidove i konačno je naše potkrovlje dobilo konture pravog stana. Spavaća soba samo za nas, kuhinja samo za nas, dnevni samo za nas…O yeah baby, imamo sve. Vrlo brzo smo opremili kuhinju. Bokci kakvi smo bili, nismo imali za neku fensi kuhinju s ovakvim ili onakvim elementima nego za onu običnjaču koja se može kupiti skoro na svakom čošku. Tako smo i mi naletili na neku akciju u Metrou i kupili dva i po metra kuhinje za neke stvarno jeftine pare. Soma, soma i pol kuna, nije to više koštalo. Dva soma uvrh glave. Nije to bila ona fina kuhinja kakve se mogu pronaći u finim serijama, po skupim salonima namještaja i ostalim „must have“ mjestima. Cijena je opravdavala izgled, neću reći i kvalitetu jer nam je vjerno služila ta naša kuhinja iz „podzemlja (metro)“ do ovog ljeta. Najprostija iverica sa frontama u boji bukve, prosječnim ručkicama i bez ikakvih izvlačno-uvlačnih mehanizama, vrata koja se otvaraju prema gore, media pana, visokog sjaja…. Pa tko je*e sjaj. Mi ćemo ju tak fino zglancat da se neće niti primjetiti da fronte nisu „visoki sjaj“, to je sad kol’ko pratim industriju kuhinjskog namještaja neka fora. Rastali smo se i od našeg prvog i dragog nam Pevec plastičnog stola jer smo ga zamijenili klasičnim kuhinjskim drvenim stolom, a uz to i set od 6 stolaca. Sve je bilo na svom mjestu. Mi smo bili beskrajno sretni radi toga kako se naše potkrovlje u par mjeseci transformiralo u pravi stan.

Beba je bila na putu. Osim što smo opremali stan, trebalo je pribaviti i svu potrebnu opremu za novorođenče koje samo što nije stiglo. Ona je još uvijek šljakla, dobro se osjećala pa ostala na poslu dokle ide. Ja sam radio i dalje pola radnog vremena, čitaj: pola plaće, a bolno smo bili svjesni da nam fali hrpa love da nabavimo sve. Kinderbet, ogradica za kinderbet, kolica sa svim popratnim sadržajima, sjedalica za auto, hranilica, ormarić za prematanje, kadica, štrample, majice, benkice, balavci, flašice, dude, dekice, posteljina, bodiji, kapice, odijelca, tetra pelene, švedske pelene, krpice, gaze, ručnici, kreme u sto varijanti (od one za dječju guzu pa do kreme za tjemenicu), baby ulje, štapići za uši, termometar za vodu, vlažne maramice, vata, sterilne komprese, bivacin prašak i tako u nedogled.

Da stvar bude još bolja, kako smo se uzeli mladi, prvi smo u ekipi koji će postati roditelji što znači da nismo od koga imali dobiti barem dio te opreme. Za sve smo se morali pobrinuti sami. Ja sam znao da postoji mogućnost da počnem raditi puno radno vrijeme, ali nisam znao kad bi se to moglo dogoditi, a neophodno nam je trebalo puno love.

Trebalo je pronaći neki part time job, neki fuš još sa strane koji će doprinijeti boljoj krvnoj slici kućnog budžeta. Radio sam i na radiju, ali to nije bilo u onoj mjeri koja bi na kraju mjeseca donijela neku izdašnu svoticu. Valjalo je potražiti još nešto. Spletom okolnosti našli smo se na nekoj prezentaciji Tupperware posuđa. Znamo svi što je Tupperware i siguran sam da svako iole normalno kućanstvo u Hrvatskoj ima barem jednu posudicu iz prodajnog asortimana spomenutog proizvođača. Ja se sjećam da još dok sam bio klinac su neke babe dolazile doma kod staraca i mahale s tim zdjelama. No, dobro. Odslušali mi prezentaciju, normalno da je ona odlučila kupiti par posudica jer eto, treba nam i tako malo još porazgovarali s prezentericom koja mi je stavila bubu u uho kad mi je rekla da ukoliko smo zainteresirani, možemo se i sami okušati u prodaji.

A mo’š mislit da me je trebalo puno nagovarat. Pristao sam odmah jer ne bi ja bio ja da ne probam, uostalom, nema se što za izgubiti osim vremena kojeg je u tom trenutku bilo sasvim dovoljno.  I tako ja kažem, ok – ja igram.  Da mi je netko rekao ikad u životu da ću prodavati plastične posude, rekao bi mu da nije normalan i da se posvadio s mozgom, ali nikad ne znaš što te sve u životu čeka i nikad ne reci nikad. Situacija nije bila tako jednostavna kako se činila na prvu, nije bilo moguće uzeti vreću posuda i banuti nekome na vrata i pokušati uvaljati posude nego je trebalo prvo proći obuku koja je trajala par tjedana. U zastupstvu sam proveo nekoliko tjedana na večernjim seminarima slušajući o svim „tips & tricks“ direktne prodaje, a i o samim proizvodima. Da se razumijemo, ne bih nikada mogao prodavati neki šrot i zavaljati ljude, to mi je nemoralno, prevarantski i krajnje nisko, a Tupperware suđe je zaista kvalitetno. Oni koji ga imaju znaju o čemu govorim tako da je prva prepreka u mojoj prodajnoj budućnosti bila otklonjena. Odslušao ja sve što se odslušati moralo, zadovoljio te neke priče i trebalo je krenuti s poslom. Naravno da sam se informirao i pokušao saznati odgovor na pitanje: „A gdje sam tu ja?“ tj. kolika je moja zarada u cijeloj toj priči. Poslovna etika mi ne dopušta da javno otkrijem taj podatak, ali se radilo o postotku od prodaje i taj postotak bio je vrlo konkretan. Znači, samo je na tebi bilo koliko ćeš uspjeti prodati i nakon svake završene prezentacije znao si kolika je tvoja zarada na koju nije trebalo čekati dugo, nego si dobio lovu u roku od cca. petnaestak dana. Uf, moram priznati da mi se svidio ovakav način poslovanja. Tamo negdje na kraju tunela, upalila se lampica, mala….nešto je zasvjetlilo. Danas kad se sjetim tog razdoblja, prisjećam ga se sa smješkom jer je bilo i više no dobro. Ona i ja smo odradili more prezentacija. Sve je išlo vrlo jednostavno; nazovete neku frendicu i dogovorite s njom prezentaciju. Ona na tu prezentaciju pozove svojih šest/sedam/deset frendica. Organizatorica prezentacije ima poseban status, ona je domaćica, kod nje dođeš jedno pola sata prije prezentacije, urediš prostor, izvadiš stolnjake, lijepo poslažeš sve posudice i čekaš da se okupi ekipa. Kad se svi skupe, e onda pajo moj, nastupam ja. Fino košuljica, kravatica, frizurica i blagoglagoljiv kakav jesam udri priču o Tupperwareu, od povijesti, kvalitete, priče o svakoj posudi i koja joj je namjena, malo o receptima (još jednom respect i veliko hvala mojoj baki koje me uvela u kuharstvo) i kad završi taj prezentacijski dio onda se uz kavicu dogovaraju narudžbe. Tetice fino listaju kataloge, ti spremno odgovaraš na sva postavljena pitanja, guraš pod nos svima flyere s trenutnim akcijama, popustima i pogodnostima. O svakoj posudi moraš znati sve do najsitnijih detalja, od kojeg materijala je napravljena, za što služi, može li se prati u perilici, koje su sve mogućnosti njenog korištenja….tako da sam apsolvirao i Zdjelu Elengacija od 1,5 l od polikarbonata pa do Vrča Nova klasika od 2,0 l.

Tu je bio i onaj birokratski dio svake prezentacije, a za taj dio oko ispunjavanja narudžbenica, financija i ostalog papirnatog dijela posla bila je zadužena ona. Djevica po horoskopu, iritantno pedantna u svim tim papirima ona je s tetama riješavala naplatu i distribuciju proizvoda. I danas ona vodi kućanstvo, ona plaća račune, vodi evidencije, brine da bude sve plaćeno na vrijeme….i tu dužnost, našeg kućnog financ ministra obavlja besprijekorno, pa mislim, ide joj već i četvrti mandat skoro. Što se posuda tiče, moje je bilo samo da prodam…..što više to bolje. Na svakoj prezentaciji dogovorio si barem dvije nove i to je išlo dinar-kila. Ulazili smo u brojne tuđe domove, upoznali gomilu ljudi, popili i dobrih i loših kava, družili se, zafrkavali, a što je najbitnije sasvim smo dobro zarađivali. Te plastične posude su nas bogme dobro izvukle i popravile financijsku situaciju. Hvala Tupperware. Kažem ja, bolje se rodit bes one stvari nego bez sreće. Osim para, na redovitim tjednim sastancima u zastupstvu prodavači s najboljom prodajom su dobivali brojne nagrade u obliku Tupperware proizvoda, a ona i ja smo vrlo često bili u toj kategoriji tako da smo opremili kuhinju sa zaista ogromnim brojem posuda koje i danas svakodnevno koristimo, a sudeći po kvaliteti istih (ne, ne prodajem sad muda pod bubrege), njima će se koristiti i naša djeca danas sutra. Mislim da čak u nekom ormaru ima i još neka kutijetina puna tih proizvoda jer toga ima toliko da nemamo gdje držati pa smo zbuksali to negdje da nam ne smeta. Ako nađem kutiju, organizirat ću neku prezentaciju. S vremenom smo se prestali baviti prodajom posuda, ona je trebala roditi, uspjeli smo u svom naumu, pokrili se i nije bilo više potrebe.

美好的一天,歡迎來到紅珊

Vrag nikad ne spava, o ne. Opet smo došli u neko razdoblje kada nam je nedostajalo love. Kako god okreneš, fali. Nismo mi bili rastrošni, trošili na izlaske, pizdarije, skupu obleku i ostale stvari. Ono, umjereno se troši, nismo hoštaplirali i ponašali se kao pijani milijarderi, ali da je falilo, falilo je. Ajmo opet, traži neki dodatni posao. Razmišljao sam možda opet u Tupperware, ali prošlo je dosta vremena, nismo više imali status prodavača zbog neaktivnosti pa bi trebalo opet sve ispočetka, a i nije mi se dalo. I sad kemijaj, traži, zovi, pitaj, informiraj se… I završim ja tako vikendom kao ispomoć u jednom kineskom restoranu. Da, kineski restoran, Bogu hvala, ima ih na svakom čošku. Sasvim nebitno kojem, ali eto mene opet u ugostiteljstvu.

Da se vratim malo u prošlost, ja sam kao i svaki pošteni Hrvat nakon završene srednje škole završio kao konobar u kafiću. Uvijek postoji ono prijelazno razdoblje nakon srednje, a prije vojske kada moraš nešto raditi, a ne možeš se zakačiti na nešto konkretno jer znaš da će te država potjerati odmah u vojsku tako da sam i ja imao svoje blistavo konobarsko razdoblje. Ma nije mi bilo loše uopće, na stranu rad vikendom, petkom i svetkom, ali bilo je dobro. Bilo je dobrih tuluma, komada, neprospavanih noći i brutalno teških dana jer sam u pravilu direktno iz subotnjeg izlaska dolazio otvoriti kafić i odraditi jutarnju smjenu, ali sve to ide u rok službe.  Da nisam konobario u kafiću ne bih se nikada ni upoznao s narodnjacima i to uživo. O da. Treba imati na umu da je to bila ’98. godina kada nije bilo narodnjaka na svako čošku kao što je to danas. Bila neka blesava subota, u kafiću ne pretjerana gužva i negdje oko 11 navečer odlučili mi zatvoriti jer nema smisla više raditi kad nema ekipe. Kompa konobar i ja napravili obračun, zaključili smjenu i niš’, idemo dalje van. Šef i šefica predlože da odemo svi skupa van, da će nas odvest na jedno super mjesto, ono kao neko iznenađenje i te sheme. Hajd dobro, nismo napravili nikakve planove pa ajmo negdje. Ne može bit’ loše, mislim si. Oooo, kako sam je*eno bio u krivu. U toj svojoj životnoj fazi jako sam se furao na ono što slušam, žestori rock’n’roll i probrane punk bendove. Samterice izlizane do boli, podrapane traperice i one vojne hlače, martensice, komandosica, rastegnute majice i frizura u sto boja. Konkretno kod tog izlaska bila je neka divlja kombinacije kada sam imao pola glave obrijano do ibera, a druga polovica možda kakvih par militera izblajhana u žuto s crvenim strelicama…, ma Rodman je bio mala beba za mene, da mala beba, embrij.

I tako, nas četvero krenuli prema Zagrebu, bilo je već podosta kasno, vani mrak tako da nisam ni skužio kud se vozimo, ali kroz kakvih pola sata završili smo Kod Mome. Da, Mome. Ne znam da li izvjesni Momo još egzistira, ali čim smo izišli iz auta skužio sam o čemu se zapravo radi i samo me steglo u želucu. I da, popizdio sam, ali generalno jer sam imao jedan otpor prema narodnjacima i od sve glazbe najmanje sam podnosio narodnjake. Nisam ih mrzio, ali meni je to neslušljivo. Cijenim one koji to mogu, koji to vole, ali ja nisam od tih. Odmah je krenula žustra rasprava, a sva moja kukanja i zapomaganja da me se vrati natrag u Samobor, nisu urodila plodom. Povratka više nije bilo. Ulazimo mi u taj klub, restoran….kako god to kategorizirali i na prvu ostajem u šoku. Bend svira neku meni totalno nepoznatu stvar, masa fino odjevene, međusobno zagrljene ekipe efuorično pjeva u glas s pjevačicom oskudne suknje i još oskudnije majice. Pamtim samo lakirane crvene čizme na visoku petu koje su dosezale iznad koljena i ogromne sisetine koje cure na sve strane. Faca, nebitna. Sise ubojice. I rasteže ona neku grleno onu neku melodiju, svi pjevaju, a ja Mišo Kovač, ali stvarno. Svi pjevaju, ja ne čujem. Ne čujem i ne želim čuti, bože moj dragi, pa kud su me doveli ovi moji. Katastrofa je blag izraz, ovo je sudnji dan i apokalipsa odjednom. Totalno se ne uklapam u ovaj ambijent, stršim i izgledom i izrazom lica od ove cijele ekipe, prostora….brijem da svi bulje u mene i mrze me jer znaju da nisam jedan od njih. Šef i žena mu pozdravljaju konobara koji im uzvraća širokim osmijehom (očito su često ovdje) i odvodi nas do slobodnog stola.

Sjedamo, ja u šoku pratim cijelu situaciju. Proučavam ekipu, promatram bend, pogled mi neprestano bježi na sise vokalistice, gledam te konobare kako zuje na sve strane i ne vjerujem da se ovo meni događa. Odjenom stol pun cuge, pive, vina, vode, sokova, žestica….i k’o točka na i, ogromna tacna pečenog lungića sa svim mogućim prilozima. „Jedi Domagoj“, zbog glasne muzike viče šef i gura mi beštek u ruku. Ma hoću K. jest. Jebo te lungić i povrće kuhano na pari, i muzika, i Momo i ova što pjeva i sve skupa…… Pa kud ste me to doveli, jeste vi svi skupa popizdili, mislim si u glavi. Ljut, revoltiran, u bedu, sjedim i drmam jeger za jegerom…. Škvadra se zabavlja, luduju, super im je. Ja osjećam kako alkohol lagano radi svoje i glupavo se cerekam nekom društvu za susjednim stolom. Točno kužim kako me proučavaju i komentiraju i više je no očito da im nisam po volji. Ma nabijem vas. Konobar mi je svi simpatičniji jer kako ja mrknem koji jeger tako on donosi novi, a ja sve više opušten, sve se više smijem ovoj tragikomičnoj situaciji. Mlada sisata dama već po treći put u zadnjih sat vremena pjeva o nekom Rami koji ne čuje njenu bol. Pa daj Ramo operi te uši više, vidiš da mala sisulja plače.  Da se ne ciframo, ja sam se napio, ne znam koliko sam ja tih jegera popio, vjerojatno i nije neka impresivna brojka jer nisam baš baždaren na cugu i lako me se vata. U jednom trenu diže se ekipa, ista ona koja me promatrala, a kojoj sam se ja blesavo cerekao i dolaze do mene. Dižu me i odvlače na podij. Ja sam već pod takvim utjecajem  jegera da mi je sasma svejedno što će biti sa mnom. I eto nas na podiju. Mala opet pjeva Ramu, ja znam stihove, nije baš da se radi o nekoj kompliciranoj lirici, ovo se lako pamti, pjevam i ja skupa s njom.

Odjednom, u samo par trenutaka i, ma,  k’o u filmu. Pjevačica i ja na sredini podija, oko nas krug razdraganih lica koji nam plješću. Zagrlila mene pjevačica, stisnula čvrsto svoju desnu sisu na moju ruku i uvaljala mi mikrofon taman na refren…,i sad budi papak pa nemoj pjevat. Ma buraz, otpjevao sam refren samo tako, još sam i viknuo ono k’o zadnja ograničena ne seljačina, već seljačetina: „A di su ruke?“. Ma halloooo, i bam, Momo je na nogama. Ja u sebi vrištim, ma da vrištim, urlam od smijeha jer sam negdje u dubini našao trunku trezvenog razmišljanja i svjestan situacije, vizualiziram si ovaj neponovljivi. U narodnjačkom restoranu/klubu/discu, neka pijana karikatura, šarene kose, potrganih hlača, nekih čizmi… koja nije iz tog miljea pjeva sa sisatom pjevačicom Ramu. Pa to se kod Mome sigurno nije dogodilo, a čisto sumnjam da se i ponovilo. Pjevačica i ja digli Momu uz Ramu na noge, čak mi je mala i rekla kako se zove, ali tko bi to zapamtio ime nakon svih tih godina. Otpjevao ja Ramu, i još neku, nemam pojma koju, vratio se za stol….suknuo još par jegera i nastavio čekati drage mi šefove i kolegu da dođu za stol, a u međuvremenu razgovarao s nekom ekipom koja se okupila za našim stolom.  O čemu? Ne znam. Isparilo.

Konačno su mi se smilovali moji i rekli da je vrijeme za polazak. O yes… Dižemo se, uzimamo stvari, probijamo se kroz masu ljudi i krećemo lagano prema izlazu, prilazi nam ekipa, pružaju mi ruku, viču „Legendo, buraz, daj pet, dođi sutra opet….“, ja samo vičem „Da, da….vidimo se sutra….nemaš frke, to stari…“. Mo’š mislit da ću doći opet. Pa nisam lud. I da ne bi bilo sve tako simpl, skužio je bend da odlazimo i krenuli oni svirati još jednom Ramu. Dojkasta pjevačica (da ne pišem opet sisata, jer sam sise spomenuo već o ho ho puta, ali fakat su joj sise bile kolosalne…ogromne…) opet krenula razvlačiti tog fuckin* Ramu i opet delirij kod Mome. Otpjevali još jednom i bjež’ koliko te noge nose. Svježi zrak na parkingu lagano mi je razbistrio misli i počeo sam ubrzano slagati mozaik proteklih minuta, od općeg kaosa u glavi, nekako su se kockice posložile. Iso mara….iso mara….koja bruka….koja sramota…..ma daj me nemoj….Hiiii, strava. Posramljeno sjedam na zadnje sjedalo auta, još uvijek nesvjestan svega što se dogodilo kad čujem šeficu kako govori „Evo, vidiš da ti je bilo super!.“ Ma daj, odje….

Ovakav se scenarij ponovio samo jednom i nikad više. No way. Drugo je to kad ja u Sarajevu zbog posla moram slušati borbene. To je drugo. To nema veze s ovim.

Takvi su bili ti moji konobarski dani i zahvaljujući tom neprocjenjivom konobarskom iskustvu u ugostiteljstvu, završio sam ja u  restoranu i to ne bilo kakvom, već kineskom. Da, nije isto nositi tacnu s dvije kave s mlijekom, jednim capuccinom i mineralnom kao i tri tanjura odjednom, ali tko ima volje taj će i naučiti i ovaj dio s tanjurima. Tako je i bilo. Sastavni dio posla je i bila uniforma sastavljena od (odozdola prema gore): crnih finih cipela, crnih čarapa, tamnih hlača ispeglanih na crtu, bijele potkošulje i košulje, prigodnog prsluka s izvezenim kineskim zmajevima, uredno obrijan i pristojne frizure. Moja draga me uredno svake subote i nedjelje popravila prije odlaska na šljaku, utisnula mi poljubac u obraz i rekla, brzo se vrati. Od radne mandure me boljela glava, ma prava milina…. uspoređujući to s outfitom iz kafića, razlike su bile brutalne, ali sila boga ne moli pa ne razmišaljaš previše o tim detaljima već se hvataš posla. Dogovor je bio da na ispomoć dolazim vikendom, znači subotom i nedjeljom u vrijeme ručka kada je i najveća gužva u restoranu. Dogovorili se za neku pristojnu lovu po satu, a u nadnicu je uključen i gablec. Možda bolje to definirati kao topli obrok jer gablec se može povezati s nekim pohancima, grahom s kobasicom, mahunama na lešo, a ne baš s kineskim piletinama gong bao, bambusom, gljivama, sojinim umacima, pohanim sladoledima i sličnim jelima sa špajz karte kineskog restorana… I taj posao kod Kineza i nije bio tako loš, kao prvo imao sam garantiranu lovu po satu, dobio sam gablec, a i od napojnica ili „tringlta“ se bome moglo fino zaraditi za jedan dan.

Znao sam se nakon četiri sata posla doma vratiti i s po četiristo, petsto kuna. Većina te love bila je od tringlta, da se ne muljamo. Bio sam ok s gostima, pristojan, ljubazan, fin….ono, svaka majka bi me za zeta htjela i ljudi su se osjećali ugodno i znali su to i nagraditi. Funkcionirao je taj moj posao u kineskoj četvrti jedno vrijeme dok šefica (koja je također konobarila) nije skontala da ja dobivam puuuuno više love od nje i postala je ljubomorna. U maniri prave zmijurine, da ne upotrijebim težu riječ, prvo mi je ukinula klopu tj. mogao sam jesti, ali sam za to morao platiti. Opa milo, tako ćemo se igrati. Ok, dobro…pa nisam ja blesav. Na posao sam počeo dolaziti s gablecom od doma. Moja draga mi je uvijek fino spakirala klopu tako da gladi nije bilo. Još sad kad se sjetim finih pohanaca…ma nema što. Moja draga radi najbolje pohance u cijelom gradu, a i šire, ako ne vjerujete, javite se pa ćemo se dogovoriti. Poha po satu/kili. Kad je šefica shvatila što radim popizdila je, ali jednostavno nisam htio iz principa ostaviti lovu za klopu u restoranu u kojem radim. Još da je rekla, ako ćeš jesti, platit ćeš neku lovu reda radi, ali ona me htjela derati po redovnoj cijeni. O nećeš milo, nećeš. Nakon što sam ja prestao jesti u restoranu, a i dalje dobro zarađivati na napojnicama, odlučila se za strategiju „zavadi pa vladaj“. Ne mo’š vjerovat’ da se netko može spustiti tako nisko jer ono što je ona meni radila to je bilo dno dna. Šefica je čekala da ja odradim cijeli stol, dočekam goste, smjestim, poslužim, a kada su gosti tražili račun, onda je ona išla naplatiti. Ha!? Da ne povjeruješ. I to mi je radila za svaki stol koji sam poslužio i tako par smjena za redom. Možeš me jednom izigrati, ajde, dopuštam da ti se posreći i drugi put, ali treći put ne. Popizdio sam, napravio obračun i diskretno stavio do znanja da to tako ne ide i obznanio da se idući vikend neću pojaviti na poslu. Sajonara pljugeri…

I tih nekoliko mjeseci opet nam je pomoglo da se izvučemo, dignemo na noge, malo otresemo i nastavimo dalje. Od onda sam prestao gledati kineske filmove, slaviti kinesku Novu godinu, ali i dalje odemo moja gospoja i ja u neki kineski restoran na klopu. Ljubav prema klopi ostala je nepromijenjena. Opet se ispostavilo da se stvari uvijek poslože onako kako treba. Ma bolje se rodit bez one stvari, nego bez sreće.

Zabavica u Vinogradskoj cesti 29

Ja mislim da je proljeće/ljeto 2003. godine bilo najtoplije ljeto ikad zabilježeno u povijesti ljudskog roda. Termin poroda opasno se bližio, a mi smo rikavali od vrućine u našem potkrovlju. Taman negdje kraj petog, početak šestog mjeseca. Vani je bilo toliko vruće da se okom moglo vidjeti kako isparava užareni asfalt i kako trava (do neki dan zelena) postaje suha i žuta. Gospoja je bila fino zaokružena kako i priliči jednoj trudnici. Čovječe, za vrijeme trudnoće je blistala, blista ona i inače, ali za vrijeme trudnoće baš je imala onaj neki fini „glow“. Jeli smo nemilice, i ona i ja. Ja sam se u ženinoj trudnoći udebljao jedno desetak kila. Tamanio sam sve što bi mi došlo pod ruku, nisam birao, samo da je hrana, i ono što nisam volio sam jeo, a kilice su se lagano skupljale. Ona se naravno isto zaokružila, ali ona se smjela, a ja baš i ne. Vrhunac našeg opskurnog prežderavanja bio je kad smo otišli u King Cross po kompot. Većina trudnica ima neke svoje „trudničke želje“, a imala ih je i ona. Nije to bilo u stilu: „A nije bilo jabuke?“, ali je opasno zabrijala na kompot od breskvi. Kruh, margo i svježa paprika bila je jedna stvar, a kompot je bio druga stvar. Zbog kompota nismo spavali, a jedini koji je imao prolaznu ocjenu je bio onaj iz King Crossa. Kod kuće je ostala samo jedna konzerva kompota i trebalo je ići u nabavku i kompota, a i ostalog špeceraja. Doletili mi do dućana i idemo prvo po kompot. Na odjelu orašastih plovoda i konzerviranog voća pravo iznenađenje. Praznik radosti, dani otvorenih vrata, najjača akcija od svih dosadašnjih akcija, najultimativniji i najsupersoničniji dan posvećen isključivo mojoj trudnoj buhtli. Kompot od breskvi i to upravo onaj koji je pravi, upravo od onog proizvođača koji se u našoj obitelji cijeni i štuje je snižen za ni više ni manje nego 50 %. Pa to je da čovjek ne povjeruje, stvarno. Bolje se rodit bez one…, ma znate već. Po zapovijedi skoknuo sam po još jedna kolica za kupovinu jer nam jedna neće biti dovoljna. U ova druga kolica natovario sam jedno pet-šest kartona tih konzervi. U svakom kartonu po…ma bolje da ne pričam. Sretni i zadovoljni, sa zalihama kompota za pola godine u slučaju nuklearnog rata uputili smo se prema blagajni. Ne znam da li još ima u dućanu ta blagajna, ali onda je postojala blagajna za trudnice.

O kako smo samo koristili taj gospojin trbuh. U banci, dućanima, policiji…ma svugdje gdje se moglo, gurao sam ju ispred sebe ne bi li nas propustili. Eto nas na blagajni, prvo kompoti, a onda sve ostalo. Kad sam iskrcao te sve kompote na traku, blagajnica je pitala da na koju firmu to ide jer nam sigurno treba R-1 račun. Kad je to ona izvalila, ja sam se odvalio smijat i nisam mogao doći sebi jedno dobre dvije minute. Pa toga je bilo toliko da je ona po logici stvari zaključila da to ide na firmu. Ma ne ide gospođo, to ide za trudnicu. Jest da joj je bilo malo čudno, malo gledala gospoju, malo mene, ali je shvatila da se ne šalimo i da nam R-1 ne treba. Sa zabrinutim pogledom blagajnice na našim leđima, uputili smo se prema izlazu, prema domu svomu. Jedva smo potrpali te silne konzerve u auto, ali jesmo….

Hladni kompot od breskvi tih vrućih dana i više je no pomagao, ali to nije bilo dovoljno, fakat je bilo vruće, imao sam osjećaj da se tope zidovi, da se sve živo topi, vječito sam se preznojavao, bježao pod tuš da se rashladim, pa opet uznojio pa opet pod tuš i tako u krug. Noći još kako tako, ali preko dana je bilo za krepat. Ja sam još nekako izdržavao, ali ona se fakat patila. Jadna, s trbuhom do zuba, plitko je disala od silne vrućine i stavila noge na povišeno da joj bude lakše, a noge…uf, pamtim to kao da je bilo jučer, noge natečene do bola. One krasne, lijepe noge, oni krasni gležnjevi….sad su bili kao stupovi električne rasvjete…sva je bila otečena….O jadna moja…, a kad si prstom stisnuo nogu, ostalo je udubljenje…pa si pričekao desetak minuta prije nego što se vratilo u normalu. To mi je bila glavna zanimacija.

Jedan dan sam podivljao i odlučio kupiti klimu jer nisam mogao dozvoliti da se pati još mjesec dana…pa poludit će. E….nije bilo lako kupiti klimu. Prije svega, klima uređaja nije bilo na svakom čošku. Danas možeš otići kod Todorića u dućan, kupiti dvadeset deka tirolske, malo gaude, uplatiti ljetovanje i kupiti klimu kakvu želiš. Onda toga nije bilo pa se dotični uređaj mogao nabaviti na samo nekoliko mjesta. Zatim, uslijed velikih vrućina ljudi su pomahnitalo kupovali klime i nije ih bilo tamo gdje ih se moglo naći, ali sam si dao truda. Preko svog diše, pa preko njegovog frenda koji je isto bio neki diša, do nekog trećeg diše koji je bio diša nekog dućana koji dila klima uređaje. Na skladištu još samo jedna klima i ta je bila naša. Upozoren sam da će koštati malo više, ali što košta da košta, dovezi ju u Samobor. Drugi dan klima je bila kod nas, a nadolazeće subote već je bila montirana. Hvala frendu K. što je „pro bono“ postavio klimu. Mi smo klimu razarali prvih dana, u stanu nam je bilo hladno….smrzavali smo se…., ali nam je prokleto fino pasala ta hladnoća. Klimu sam otplaćivao na rate jedno godinu dana, fakat je koštala svetog Petra kajgana, ali i danas šljaka… i u funkciji je. Mašala.

Devetog dana srpnja gospoja me nježno probudila i rekla kako misli da ima trudove. Bila joj je to prva trudnoća i niti ona, a niti ja nismo znali kako izgledaju trudovi. Obukli smo se, uzeli već pripremljenu torbu za bolnicu i via bolnica. Pokucali na vrata rodilišta…i ušli. U roku od par minuta liječnici su ustanovili da se radi o trudovima i da gospoja ostaje. Ja sam bio u šoku, to je to. Za koji sat postati ćemo roditelji….taj dan je došao i bio sam neopisivo sretan. Zatim su me pitali da li otac želi prisustvovati porodu. Ona i ja smo o tome već pričali i ja sam odlučio da ću biti na porodu, ali sam se diplomatski ogradio da ukoliko osjetim da mi neće biti dobro ili ne daj bože mučno, izlazim van. Znao sam ja kako porod izgleda i tu cijelu proceduru, vidio na televiziji, ali to je drugačije, ovo je stvarno. Odlučno sam rekao da ću ostati sa svojom dragom, ali. Uvijek ima onaj prokleti ali. Bio sam u kratkim hlačama, što je OK jer je vani bilo vruće, ali u kratkih hlačama se ne može u rađaonu i trebalo je pod hitno nabaviti duge hlače. O je*ote hlaće. Pa gdje ću sad nabaviti duge hlače. Ako i skoknem doma i natrag, za to mi je potrebno barem sat vremena, a u tom razdoblju gospoja može već i roditi, a mene nema. To nije dolazilo u obzir i krenulo je bjesomučno silovanje mobitela i pozivanje svih poznatih i nepoznatih u potrazi za hlačama. Kako uvijek netko ima nekog, ili od frenda frend ima kumu koja ima mamu koja radi u bolnici tako da sam ja dobio hlače nekog liječnika s Odjela za alkoholičare ali wtf, hlače su bile na mene i imao sam ulaznicu u rađaonu. Yes. Presvukao sam se i hop hop, eto mene kod moje gospoje u rađaoni. Prvi trudovi su bili lagani, a zatim su bili sve učestaliji i učestaliji, bolniji, ali se ona držala fantastično, bila je pravi heroj i taj dan porasla je u mojim očima za jedno desetak kilometara. Carica. I odmah da razjasnimo, one klišej tv priče o pretjeranom vrištanju za vrijeme poroda koje možemo vidjeti na telki možete objesiti mačku o rep. Osim gospoje, u isto vrijeme  u susjednim prostorijama bilo je još par teta koje rađaju i nijedna nije urlala.

Prošlo je skoro prijepodne, mi smo dočekivali te trudove, jedan za drugim, drugi za trećim i vrijeme je brzo prolazilo. Razgovarali smo o svemu i svačemu, babice koje su dolazile malo malo u kontrolu bile su više nego mrak, zafrkavale su s nama, sve redom neke mlađe curke i baš je non stop bila neka zezancija. Još smo oko imena pregovarali jer nismo usuglasili stavove; ona je naime htjela neko povijesno ime tipa Leonida, Hera, Nera…Ira ili slično, a ja sam bio za neko jednostavno kratko ime. Ja sam bio za Emu.

I kako je prolazilo vrijeme, došao je i trenutak kad je došla babica i mrtva hladna rekla: ok, to je to, idemo sad roditi. Jesus, usr’o sam se. Okupila se cijela ekipa oko moje gospoje, mene su prebacili kod gospojine glave i odjednom se sve uzmuvalo. Gužva samo takva i u nekih petnaestak minuta uz naputke liječnika i babica obavili smo sve. Jedan detalj me malo šokirao jer se u ključnom trenutku doktor bacio na ženin trbuh i pritiskao ga…ja sam ostao u šoku i malo mi je falilo da ga ne zgrabim za ovratnik i kresnem mu glavom u zid, ali sam skužio da je to dio procedure. I naše dijete bilo je vani. Nakon devet mjeseci boravka u maminom trbuhu, eto je sad s nama. Nekako sam mislio da će odmah progovoriti i zatražiti kompot od breskvi, ali naša mala princeza samo je zaplakala. Po PS-u. Stavili su je u njeno naručje i samo smo ju gledali i plakali. Naša beba sada je s nama. U totalno pozitivnom šoku, propucani eksplozijom adrenalina bili smo izvan sebe od sreće. Kratko su je odveli na brzi pregled i vratili nam ju natrag i rekli da je sve s našim malim anđelom sve u redu. Pa može li itko biti sretniji od nas. Bili smo na vrhu svijeta i uživali u našoj sreći, a ja sam bio hiper zadovoljan što sam imao čast prisustvovati naljepšem trenutku u mom životu. Ima li štogod ljepše nego prisustvovati rođenju svog djeteta. Morali smo se rastati….krenuo sam prema doma, sav izvan sebe vozio sam se i zvao ekipu da ih obavijestim o veseloj vijesti i da dogovorimo prigodno druženje.

Ludi dani tek dolaze.

PRIČA SEDMA: FRAJERU, PA NE MO’Š VALCER ZAJEBAT

wedding help me

Zagrljeni ležimo – ona na njemu, ja na njemu

Opijeni novonastalom situacijom vrlo smo se brzo privikli na novi način života, onaj zajednički. Bilo nam je pomalo čudno u prvim danima jer osim zajedničkog ljetovanja i one akcije s Ukrajincima nismo provodili toliko vremena odjednom zajedno, a sada…jesus…zajedno smo cijelo vrijeme. Od jutra do mraka, od mraka do jutra, od 0 do 24, od 24 do 0 i tako iz dana u dan. Ma nije nam nitko bio ravan, a mi smo baš uživali. Mislim, uživamo i sada da se razumijemo, ali fakat je lijepo vratiti se malo u prošlost, prisjetiti se početaka i svih tih stvari koje su i meni i njoj ostale u lijepoj uspomeni. Naš krevet vezan špagom i dalje je bio čvrsto vezan i nije bilo apsolutno nikakvih problema. To je funkcioniralo bez greške. Odnosi s ostatkom ukućana, šogor, punica, tast….ma milina. Prava idila. Inače sam osoba s visokom stopom tolerancije, ali je stvarno bilo sve ok. Ona i ja smo na raspolaganju imali jednu sobu, ali se to u vrlo kratkom roku promijenilo i to nama u korist. Ihhhhaaaaa. Z. je samo jednog dana rezolutno odlučio ustupiti nam svoje carstvo u potkrovlju gdje je on imao neke svoje stvari, a mi smo preko noći postali korisnici stana u potkrovlju i to ne bilo kakvog stana, stana od sedamdeset kvadrata i to u potkrovlju. Raspored stana nije postojao jer je bio sve jedan ogromni otvoreni prostor bez ikakvih zidova i pregrada izuzev kupaonice koja je naravno bila odvojena. Prostora k’o u priči, mi sami…. Mljac. Naravno, nikad nije sve simple i uvijek postoji onaj prokleti „ali“. Stan je trebalo opremiti. Meni je plaća bila u rangu menstruacije, čekaš ju mjesec dana, a potrošiš u par dana. Dodajmo toj cijeloj situaciji da je ciklus moje platne menstruacije bio uglavnom neredovit. Jedan mjesec dođe, pa je onda opet nema dva mjeseca, pa dođe djelomično i tako u krug. Čovječe, to je bilo traumatično, šizio sam, bio na rubu živčanog sloma, ali nije bilo neke pametne alternative. Trebalo nam je love, hrpa love da opremimo to naše malo gnijezdo. Za početak smo odlučili kupiti krevet i to bračni. Odluka je pala da ćemo uzeti veeeelllikii krevet, barem 180×200, ono da se možemo komodat, da imamo dovoljno mjesta, da budemo gube. Ja njoj i ona meni. Na koncu je i s tim krevetom bilo pizdarija. Moja stara onda je još radila u nekoj tvornici namještaja u Sloveniji (danas u stečaju) pa nam je mogla sredit neki popust kao zaposlenik. Skucali lovu i idemo u Sloveniju po krevet. Pamtim to kao da je bilo danas, kad je babo Atif otiš’o od nas – ček…ček…ček…to je Zabranjeno. Ajmo ponovno. Pamtim to kao da je bilo jučer. Ona, ja i mamin dečko (da, dobro sam napisao) u Fordu putujemo via Slovenija po naš veeeellllliikkkkki krevet. Došli mi do tvornice i pripadajućeg mu diskontnog salona, odabrali krevet, platili (još su bili tolari) i buraz, onda su krenuli problemi.

Nekako smo svi zajedno, a bilo nas je troje, smetnuli s uma da krevet nije breskva, krevet nije kutija šibica, krevet nije kruh. Krevet je krevet sa svim svojim stranicama, dimeznijama, podnicama i ostalim popratnim dijelovima i normalno da se nametnulo pitanje kako ćemo mi to strpati u auto. Kako su tri glave uvijek pametnije od jedne, nekako smo mi to uspjeli zbuksati u Focus, čak zatvorili i gepek koliko me sjećanje služi i krenuli prema domu svomu s novim krevetom. Kilometar po kilometar grabili smo prema domovini, uzbuđeni svo troje kao male curice i sjetili se još jednog detalja. Aha, da, još jedna rupa u našem brižnom planiranju kupnje kreveta. Taj mali, sitni, mini detalj zvao se granica i svi propisi koji idu uz nju, a odnose se na kupnju robe u iznosu većem od xyz… O da, trebalo je još prijeći i granicu. No, izlaza nije bilo, krevet smo na jedvite jade uspjeli utrpati u Ford i no fu*king way da ćemo ga sada vaditi van ili ostaviti negdje uz cestu. To je naš krevet i on će s nama u Hrvatsku na ovaj ili onaj način. No, mamin dečko je rekao da ne brinemo i da će sve on riješiti. Ne znam kako, ali vjerovali smo mu. Mi smo zbuksali lovu točno u tolar za krevet i opcija plaćanja carine ili bilo kakvih drugih stvari na granici nije bila u planu.

Dapače, još smo se veselili i povratu poreza ili onom famoznom merveru za koji smo vrlo vjerojatno isto napravili plan kako ćemo ga utrošiti. Na slovenskoj strani sve je prošlo kao podmazano, potvrdili smo taj famozni merver i polako krenuli prema hrvatskom dijelu granice. Ja sam u potpunosti bio svjestan da nema teorije da carinik ne primijeti krevet u autu jer mene je jedan paket cijelo vrijeme lupao drito u mali mozak, a ona se na zadnjem sjedalu još negdje na izlazu iz Brežica izgubila ispod dva preostala paketa. Komunicirali smo cijelim putem da budem siguran da je dobro. I eto nas na granici…. Prvo policija…prošli, ali s tim smo i računali. Nismo ni u drugu ubacili i eto nas kod carinika. Mamin dečko spušta prozor i pristojno pozdravlja balavandera u svijetloplavoj uniformi. „Imate li što za prijaviti?“ pita frajer i nije mi jasno jel’ to on nas lagano za*ebava ili koji je vrag. Ne nemamo. Pa normalno da imamo, pa kaj si čorav biseru? Ova opaska se odnosila na moj unutarnji monolog, ali stvarno mi nije bilo jasno kako može pitati takvo glupo pitanje kad se s mjeseca vidi da nam je Ford pun.

I damo mi njemu taj merver, on gleda nas, gleda te kutije, gleda opet nas i počne spuhavat’. Istog trena kad je brico uzdahnuo naslutio sam sranje. I onda je počeo s nabrajanjem svih mogućih zakona, carinskih akata, propisa, naputaka, izmjena i nadopuna tih istih zakona, akata, propisa i nadopuna nadopuna….jasno nam dajući do znanja kako on poznaje sve važeće zakone, akte, propise, naputke i izmjene tih istih zakona, akata…..

Da sumiram, trebali smo blebnut neku lovu za carinu, porez ili već nešto. Stanje tolara i domaće valute u novčanicima i džepovima: 0 kn (slovima: nula kuna). Osim dobre volje, važećih dokumenata jedino što smo imali je bio naš veliki krevet.

Mamin tip je bio genijalan, baš faca, uvjeravao je carinika da se (mi) mladi kućimo, nabavljamo namještaj, da nemamo sad love za carinu pa neka ima razumijevanja. Meni su minute prolazile kao sati, ali frajer se smekšao i na koncu je rekao da idemo. Čovječe, pustio nas je nakon agonije. Ja da sam žensko, od silne dragosti bi mu pokazao sisu. U znak zahvalnosti. Ma kažem ja, bolje se rodit’ bez one stvari nego bez sreće. Ovako sam samo pristojno zahvalio uz osmijeh od uha do uha i eto nas na rodnoj grudi. Dame i gospodo, krevet, dimenzija 180×200, renomiranog slovenskog proizvođača namještaja stigao je u Hrvatsku.

Krevet smo sastavili u hipu i jedva dočekali večer da se izvalimo, ispružimo, komodamo i zaspimo kao bebe.

Opremi dom s osmjehom

Krevet nije bio jedina stvar koju smo trebali. Nismo imali stol, stolce, ništa…, ali dobro, nikud nam se ustvari i niti ne žuri. Stignemo sve, a držali smo se i one stare strpljen-spašen.

Kuhinja sa svim elementima i potrebnim uređajima bio je još dalek san, ali srećom imali smo opciju koja i nije bila tako loša. Hranili smo se kod njezinih i to nam je bilo baš zgodno, bez problema oko nabavke, kuhanja, pospremanja…. No dobro, pomogli smo oko suđa, a i pridonosili smo kućnom budžetu u nekom omjeru.

Baš nam je nikako bio bed što u tom našem stanu nemamo gdje sjesti, ali fakat. Probaj malo zamisliti kako je to kad nemaš gdje sjesti. Jedina dva mjesta gdje smo mogli sjediti je bio krevet (da, onaj novi), a drugo mjesto je bila WC školjka i to je u konačnici zaista bilo sve gdje je bilo moguće pozicionirati svoju pozadinu.  Drugo rješenje je bilo izvaliti se u krevet i ležati, ali brate mili, pa ne mo’š ni ležat cijelo vrijeme. Nije dobro. Otvorilo se i pitanje što će biti ako nam u posjet dođu neki frendovi; pa gdje ćemo smjestit ljude? Nije baš zgodno i po nekim dobrodomaćinskim konvencijama goste smjestiti u krevet. Ja sam odmah imao sliku u glavi, ona u krevetu, ja u krevetu i njezine dvije prijateljice koje su eto tako malo svratile u tom istom tom krevetu. Ležimo, izuveni, da ne useremo friško opranu i opeglanu posteljinu i časkamo onako neobavezno o nekim savim trivijalnim temama. Ma milina. Ne, taj scenarij, koliko god primaljivo zvučao ako ga se stavi u neki drugi kontekst nije bio moguć. Morali smo nešto smisliti. I obišli mi par tih salona namještaja, gledali te stolove raznih oblika (okrugle, pravokutne, kvadratićne, elipsaste, drvene, metalne, staklene, na razvlačenje, bez razvlačenja…), a o stolcima da ne pričam. Koliko tek njih ima. Iso mara, pa to je da si propucaš koljeno od izbora. Svih mogućih boja, dezena, materijala… Suma sumarum, za komplet od šest stolaca i jednog stola (još nedefiniranog oblika) iznosi između pet i pol i šest i pol tisuća kuna. Čovječe, pa ta lova je i sad konkretna, a kamoli onda, prije o ho ho godina, onda je to bilo još i više. Posebno u trenutku kad imaš problema s neredovitim priljevima novca. Mi smo otprilike uspjeli pronaći ono što nam se sviđa i definirali smo što je to, kako to izgleda, kakvog je oblika, boje…i definirali da to što nam se sviđa definitivno nećemo kupiti jer se dakle, para – NEMA.

Elementarne osnove ekonomije, princip ponude i potražnje, omjer kvalitete i cijene itd. itd. ponukale su me da njuškam dalje, da tražim neko rješenje kao što oštrodlaki nemac traži tartufe po istarskim šumama. O da, dao sam si to u zadatak, ali sam vrlo brzo shvatio da nema šanse da ću naći nešto dobro za malu lovu. Kol’ko para tol’ko muzike i je’n, dva tri….eto mene i nje u Pevecu. Ljudi moji, beskrajno sam zahvalan Zdravku i dražesnoj Višnji Pevec što su poduzetnički razmišljali i svekolikom hrvatskom pučanstvu uključujući i sve one putnike namjernike koji prolaze kroz lijepu našu, podarili svoje ogromne shopping centre u kojima se moglo kupiti doslovno sve (od igle pa do space shuttla). Posebno volim onaj jankomirski Pevec, taj mi je najdraži, u njemu smo ostavili dovoljno love da dražes(t)na Višnja može snimiti još barem jedan album. Dobro možda ne baš za CD izdanje, ali za neku kazetu s naljepnicom u koloru zasigurno. Jankomirska ispostava dućana bjelovarskog poduzetnika uvijek me je ostavljala bez daha. Prije svega trebalo je pronaći parkirno mjesto jer je uvijek bila prokleta gužva i često bi čovjek mislio da se unutra sve dijeli besplatno jer mi nije bilo jasno od kud svi ti ljudi i kog vraga kupuju. Nakon šest do sedam krugova po parkingu i u prosjek kakvih petnaestak minuta potrošenog vremena negdje u daljini se moglo pronaći slobodno mjesto.

Sam ulaz već je bio kolosalan, popločen s jedno desetak vrsta raznobojnih pločica, ali i to vjerojatno ima neku svrhu jer ako ste u potrazi za pločicama, dovoljn je doći samo do ulaza i automatski ste upoznati s cijelim prodajnim asortimanom keramike. S lijeve strane voćarna koja ima odurno visoke cijene, u najmanju ruku kao da nam je životni standard na razini jedne Švicarske ili neke od skandinavskih zemalja. A ono što me još više čudilo jest činjenica da je uvijek bilo kupaca, a prodavač je stalno imao škarnicl u rukama i trpao mandarine, jabuke, banane, grincajge i ostale dobrote. Nije mi jasno kako je uopće opstao kad su cijene u bilo kojem drugom dućanu, shopping centru puno niže. Umjesto voćarne, možda bolje da je napisao „Salon za šišanje ovaca“. Ostavimo se voća, treba pogledati na desnu stranu, tamo je uvije bio neki dućan, butik ili slična tvorevina koja se bavila prodajom što obuće što odjeće, ovisno koliko je prijašnji gazda uspio opstati. Miris jeftine plastike koji je dolazio iz tog dućana još uvije mi je u nosu. I onda nakon što prođete taj prvi dio, ulazite u svijet gdje mašta postaje stvarnost, gdje je sve moguće i gdje ima svega u izobilju. Ja ne znam postoji li igdje jedan dućan u kojem možete kupiti sve vrste alata, kućanskih aparata, kablova, žarulja, ukrasa, biljaka, namještaja, građevinskog materijala, a u zadnjem dijelu dućana, a prije blagajni i špeceraj. Pa to je da se čovjek raspameti. Kupiš dvije krasne utičnice, mikser, neku biljku iz obitelji bromelija (Neoregelia carolinae ili Vriesia splendens), novog miša za kompjutor, par jetrenih pašteta u konzervi, čajnu salamu i još za klince ubodeš žvake.

Pa ljudi moji, gdje toga ima. Samo u Peveca, tamo se zaista kupuje s osmijehom. Moram priznati da mi je žao što se saga Pevecovih završila tako kako je, ali koliko uspijem čuti, vidjeti iz medija, nešto se pomaklo s mrtve točke, pootvarali se ti centri, ljudi rade, dobiju valjda i kakve plaće, ajde neka je krenulo. Žao mi je također što se i gđa. Pevec više ne bavi glazbom jer je očito uživala u tome što radi. Tragično je što je u tome uživala samo ona. Dobro, možda i bucmasti joj rumeni muž Zdravko, ali brijem da je to to. Meni je to bilo smiješno, za moj ukus to je bilo zaista neslušljivo, pretjerano, ali cijenim trud i iskazujem dužno poštovanje prema svima onima kojima se to sviđa. Ipak se o ukusima ne raspravlja bez obzira na to što ja Višnju cijenim, zaista treba imati hrabrosti, popeti se na pozornicu i zapjevati. Priznajem, često sam se znao šaliti na Višnjin račun, ali kaj da radim, nisam si mogao pomoći. Ne mogu se ne sjetiti epizode kada sam kolegi s radija pomagao u jednom navratu. Kolega je organizirao festival lakih nota, a ja kad sam saznao da će na istom nastupati Višnja bio sam ushićen, razdragan, izvan sebe… Budući da sam kompiću bio dužan neku uslugu, a on je znao za moju ljubav prema Višnji i lakim notama normalno da mi ga je metnuo do ibera i zamolio me da mu pomognem jer eto baš računa na mene, ne može sve sam…bla, bla….. jesus. Zbog svojih osobnih svjetonazora i činjenice da sam mu bio dužan uslugu, nisam ga mogao odbiti i u cijeloj toj festivalskoj gunguli koja je trajala par dana ja sam dobio više nego bitnu rolu. Ja sam bio taj koji je bio zadužen za izvođače, a moj posao sastojao se o tome da se pobrinem da su svi izvođači na broju, da ih smjestim u prostor za izvođače, obavimo kratke tonske probe i svakog ponaosob sprovedem u datom trenutku do pozornice kada već dođe red na njihov nastup.

I tako sam ja imao priliku družiti se s Višnjom te večeri…. A što da vam kažem. Bilo pa prošlo, odradio sam ja to sve profesionalno i po pravilima službe bez ikakvih problema i zadrške. Hvala ti T. što si mi omogućio ovo vantjelesno iskustvo. No da ja ne trućam tu i pišem o Višnji i da ne bi možda netko pomislio da izmišljam i pišem gluposti, donosim corpus delicti jer sam ulovljen in flagranti s njom. O bože, bože….

višnja i ja

Čovječe, kud sam otišao?! Da se vratim ja na stol jer naravno da smo u Pevecu pronašli stol i četiri stolca, a sve skupa platili smo svega par sto kuna. Odlučili smo se za onaj najobičniji plastični stol i četiri plastična stolca. Da, plastični stol, onaj koji ekipa ima po vrtovima i terasama. Takav isti (okrugli) smo mi imali u našem stanu koji nam je nakon već kupljenog kreveta postajao sve draži i draži i namješteniji. Osim stola, s vremenom smo mi kod Peveca  kupili mnogo drugih stvari, našlo se tamo dobrih stvari ovisno što smo u određenom trenutku trebali. Istina, većine tih stvari više nema jer smo promijenili, ali kupovali smo, a da li nam je osmijeh bio na licu, sasvim nebitno.

Na plaži, prebirem žice po gitari, u daljini jato roda

Dani prolaze, ona je u međuvremenu diplomirala, zaposlila se u školi i nekako je bilo lakše kad je još jedan redoviti priljev dolazio u kući. Ja sam još uvijek radio u onoj agenciji u Samoboru u kojoj je situacija bila katastrofalna jer osim što se promijenio vlasnik prebacili su me i u poslovnicu u Zagreb što i nije neki problem, ali do Zagreba treba nekako i doći. Sve ok ako ti je plaća na vrijeme i možeš kupiti pokaz, ali ako nije onda dolazi do problema. Bio sam već isfrustriran s novim direktorom. Čovječe, pa taj nije znao cipele zavezat, a kamoli nešto drugo. Iskompleksiran do bola iz meni još uvijek nepoznatih razloga imao je brutalne oscilacije u svom ponašanju. Naš odnos imao je faze, one naporne kad me uredno svakog dana zvao na raport i mahao mi radnom knjižicom pred nosom bez ikakvih razloga do očinskih faza kada je jednom zgodom pred nekom ekipom prosuo biser da sam ja njemu kao sin. Naravno da mu nisam ostao dužan jer kad sam čuo tu rečenicu prvo sam lagano povraćao, ali ozbiljno. Znate ono kad vam se digne želudac, dođe malo do grla, ali progutate natrag. Aha, da. Koliko god gnjusno zvučalo, tako je i nemojmo se cifrati, znate o čemu je riječ. Da, to je bila ta epizoda. Nakon što sam progutao to već što sam progutao njemu sam pred istom tom publikom rekao da ako mi već ne daje plaću, a ja sam mu kao sin, neka mi barem daje đeparac. Frajer je popizdio, promijenio je boju lica, boju kose i kao da sam u jednom trenutku vidio da mu je iz lijevog uha izašlo malo pare.

Naravno da nisam dobio otkaz jer nije imao alternative pa sam ostao raditi, sve do jednog petka kad sam u rekao da u ponedjeljak neću doći na posao jer ja love za pokaz nemam, plaću nismo dobili i da je to to. Na moju nesreću, vrag nikad ne spava i našao je on rješenje, u ponedjeljak je došao po mene i vozio me na posao. Isto tako me u četiri poslije podne vozio natrag….i to je trajalo kakvih mjesec dana dok ja nisam popizdio skroz i dao otkaz. Pokupio svoje stvari i otišao. U ono vrijeme nije bilo još pojma mobbing, ali vjerujte mi da je to bilo to. Katastrofa. Ali što te ne ubije to te ojača. Na koncu se i taj moj boravak u zagrebačkoj poslovnici isplatio jer sam s jednog posla automatski otišao na drugi, ponudili mi posao u drugoj firmi i u toj firmi sam još i danas, a bit će tome već jedanaesta godina. Kažem ja, bolje se rodit’ bez one stvari nego bez sreće.

Ljeto 2002., iza mene i nje već mala povijest, još uvijek smo cura i dečko, živimo zajedno i dobro nam je. Ona je u međuvremenu diplomirala, zaposlila se, a i ja sam promijenio firmu. Za početak je to samo pola radnog vremena, ali bolje išta nego ništa.

Spomenuo sam ljeto. Imali smo tu neku fazu od par godina kad smo ljetovali u kampu. Skucali smo svi skupa lovu za kampicu i otišli na Pag i fakat nam se svidjelo tamo. Kampiranje je jedan drugačiji vid ljetovanja, po mom ukusu puno bolji i od hotela, apartmana i ostalih varijacija na temu. U kampu je sve tako opušteno i drugačije. Da, limitiran si prostorom, ali što ti na moru više treba osim mjesta gdje ćeš prespavati, skuhati si neku klopu i uživati u beskrajnom pacanju na suncu. Jedini problem kod kampa je što prljavo suđe ne možeš prati u kampici već ga moraš nositi na pranje na za to određeno mjesto. Ruku na srce, nemaš ni kupaone, ali vrlo brzo se privikneš i na taj dio. Uostalom, kad se nađeš sa skupinom nepoznatih dlakavih muškaraca pod tušem i skužiš da nemaš najmanjeg odmah si sretniji.

I tako, ležimo moja draga i ja na plaži, friško namazni debelim slojem kreme za sunčanje visokog zaštitnog faktora i lagano čavrljamo. Nekako smo se dotakli i vjenčanja jer već smo i prije razgovarali i raspravljali o tome, ali nismo ništa konkretno dogovorili. Uvijek je to bilo, trebalo bi to ovako, ja bi ovo, ona bi ono…ono, kako to već ide. Zaključili smo da bi bilo najbolje da to riješimo još ove (2002.) godine pa da i to skinemo s dnevnog reda, ionako smo se već ponašali kao da smo u braku. Bilo je ljeto, pa je deveti mjesec nekako odmah otpao pa je ona predložila neka to bude prva subota u prosincu. Lagana konzultacija s kalendarom na mobitelu i odlučili smo da to bude 07.12. Ooooooo, da…. Mi smo se definirali. Čovječe, baš sam bio happy. Ležim na leđima u hladovini krošnje nekog zimzelenog drveta, ispunjenog srca i gledam u daljinu, mreškaju se valovi, zrikavci zriču, a negdje daleko iznad pučine kao da vidim jato roda kako leti. Volim

Davnih dana, točnije 2002., organizirati vjenčanje bilo je puno jednostavnije i jeftinije nego što je to danas. Vratili smo se mora, otišli do restorana za koji smo mislili da bi bio ok, termin je bio slobodan, ostavili kaparu i to je bilo to. A i ostale stvari su išle bez problema, fotograf, cvijeće, kolači, crkva, menu, uzvanici, pozivnice, prstenje, vjenčanica, odijelo….sve je teklo kao podmazano. I onda je bio tu još taj zaručnički tečaj bez kojeg teško da se možeš vjenčati u crkvi pa smo obavili i taj dio. Sjećam se da je bilo nadasve interesantno slušati ta razna predavanja, od svećenika, liječnika pa do psihologa i na koncu javna ispovijed bračnog para koji je s nama podijelio svoja dragocjena životna iskustva. Jesmo li se opametili nakon tečaja? Ne, niti najmanje i danas kad se sjetim tog tečaja, nekako sam skeptičan oko mišljenja da li je to uopće potrebno za budući suživot dvoje mladih. I dok smo se mi lagano bavili pripremama najljepšeg nam dana, paf. Vijest koja nas je iznenadila i ostavila bez teksta. Bili smo totalno speechless, možda smo i očekivali da se stvari razviju u tom smjeru, ali nismo nekako bili sto posto sigurni. Uh….velike promjene dolaze, a vjenčanje za dva mjeseca, pa ovo se sve odvija po nekom planu koji nam se uistinu sviđa. Postat ćemo roditelji. Koja navala osjećaja, u jednom trenu neizreciva sreća, u drugom pak trenu briga, strah… Mislim, sve je do sada bilo ok, sve klapa i funkcionira, ali ono, sad ćemo postati mama i tata, otac i majka, roditelji…dobiti ćemo dijete za koje moramo brinuti, koje ovisi isključivo o nama. Situacije se od tog datuma uvelike promijenila, ali na bolje. A znao sam, sjetio sam se odmah ljeta i onog jata roda, kao da je to bio neki znak. Jesu li uopće bile rode, pitam se. Možda je to bilo i jato galebova, ali su bili u daljini, pa nisam možda potpuno ziher da su bile rode. Vjerojatnije galebovi, a možda ipak rode. No, ko ga je**….. Rode ili galebovi, ždralovi ili plamenci, češljugari ili slavuji, nebitno. Ja ću postati tata, ja se ženim za dva mjeseca. Ja sam kralj svijeta…. Jesam.

Pjesma ranjenog vuka u nedjeljno praskozorje

I došao je dan D. Ta subota došla mi je zaista prebrzo. Niti u jednom trenu nisam preispitivao sebe, brak, nju… bio sam siguran da je to ono pravo i da će to sve biti ok. Mislim, mora biti.

Pripremne radnje smo odradili još puno prije, sve je bilo dogovoreno do najsitnijeg detalja i trebalo se još samo oženiti. U kući te subote, ludnica….od jutra svi nabrijani, u strci, u žurbi, u stresu. Ono doslovno copy/paste iz neke komedije svadbene tematike. Kuća puna već od jutra, a tamo od poslijepodneva krenuli i ostali gosti pristizati. Odjednom gomiletina ljudi po svim mogućim prostorijama, stigla i muzika, sviraju tamo negdje u nekom čošku. A ja izvan sebe, lud, u meni kuha, kipi….zbunjen, uznemiren, preplašen….ma sto tisuća osjećaja se izmijenilo, ali sve s pozitivnim predznakom. Bez ozbira što je bio 07.12. ja sam se znojio k’o svinja, nisam znao kud bi sa sobom, svi ti prilaze, čestitaju, lupaju te po leđima, galame….svi već lagano pripiti, a onda sam i ja odlučio maknuti nekoliko čašica jegera jer vjerujem da bi eksplodirao od količine nagomilanih emocija. Svemu tome treba pridodati i to da ja nju još uvijek nisam vidio, niti nju, a niti vjenčanicu o kojoj sam čuo priče samo takve….

Nakon što smo obavili sve one tradicionalne priče s pregovaranjem oko mladenke, metenja stepenica i ostalih varijacija na temu, došao je taj dugo očekivani trenutak da ja vidim svoju dragu. Čuo sam kako se spušta stepenicama, a kad sam ju vidio bio sam gotov. Buraz, izgledala je kao milijun dolara, onak fino zriktana, vjenčanica, zurka, šminka….kao s naslovnice. Zatitralo mi je srce, a bome su mi i oke zasuzile. Iskontrolirao sam suzne kanale na način da ne pustim suzu jer to je za papke, ali su mi oči zasjajile brutalno…. Vau. To je to, to je moja gospoja, za kojih sat vremena i zakonita, pa tko ne bi bio sretan.

Obred u crkvi prošao mi je u hipu, u principu taj dio i ne traje nešto predugo, razmijenili prstenje, prisegli pred Bogom i svjedocima i postali smo muž i žena. E onda su navalili svi čestitari, pa fotografi i to je trajalo i trajalo… Ja sam konačno bio relax. Onaj službeni dio bio je iza mene (iza nas) i sad treba još samo otići do restorana i proslaviti cijelu priču. Pri izlasku iz crkve zasuli su nas laticama, rižom, dočekali pljeskom, a pale su i prve pahulje te zime. Ja, naivičina kakav jesam, dopustio sam si da mi žena stane na cipelu. Prema običajima tko prvi stane onom drugom na cipelu taj će biti chief u kući. Popljugao sam što se ovog dijela tiče.

U restoranu bilo baš fino, lijepo se skupila ekipa, krenule te zdravice, jedna za drugom, govorancije, a došlo je i vrijeme za prvi ples. S muzikom smo dogovorili da to bude Strauss i njegov valcer Na lijepom plavom Dunavu. Ja, koji sam rođen s dvije lijeve noge, totalno aritmičan s plesnim vještinama tuljana i gracioznošću vepra morao sam odraditi svoj dio. Gospoja je u tim stvarima vještija od mene, ja fakat nisam za neke fenci čagice, ono kad moraš pratiti korake, brojat taktove i ostale trićarije. Ma mani me se toga. No, imao sam ja jokera u rukavu. Ja sam naučio bečki valcer, instruirale me i gospoja i punica. Svakog dana jedno dva tjedna prije vjenčanja imao sam instrukcije koje su više-manje urodile plodom. Nije baš da sam se mogao prodati za gospona iz Beča, ali je to vizualno izgledalo sasvim pristojno. I pozovu nas na podij…bla bla…ja znam da su oči svih gostiju uprte u nas i lagano osjećam nervozu, ali čim krene bit će bolje. Gledam nju, smješka mi se i razgovaramo pogledom, cijeli dijalog. Ona: Ajde, sve znaš, probali smo i bit će sve ok. Ja: Daj ne pi*di, nemoj me još ti tlačit’. Pa vidiš da svi gledaju u mene jer znaju da ću nešto usrat. Ne znam više tko kreće, i na koju stranu idemo prvo. Ona: Na desnu. Ja: Tvoje desno ili moje desno? Ona: Daj se opusti i prati mene. Ja: Gotovo, sori gospojo, ali zaje*at ću. No hard feelings. Ona: Ma nećeš, ne smiješ. Ja: Pusti ti što ja smijem, a što ne smijem. Evo, krenuli su svirati. A u PM. I valcer, i koraci i Strauss sa svim članovima obitelji.

I krenula lagano glazbica, ali buraz, meni to nepoznato. Gledam nju, gleda ona mene i kužimo da to nije to. Nije to melodija na koju sam ja doma vježbao u novim tvrdim cipelama za svadbu i brojao u sebi: jen, dva, tri, četiri…jen, dva, tri, četiri…. Gospojo, koji se K događa, šapnem ja njoj diskretno na uho, a ona spremno odgovara: šuti smješkaj se i pleši kako smo se dogovorili. Sva sreća pa su nakon par taktova pozvali kumove, roditelje i sve ostale na čagu pa se podij napunio u hipu, mi izgubili u masi i mogao sam konačno početi disati. Srce mi je lupalo k’o ludo, pregrmili smo i taj dio. Pa fakat je u braku to nekako lakše. Živio brak vrištao sam u sebi.

Već na prvoj pauzi otišli smo do muzike razriješiti nedoumice. Ja sam bio ljut kao ris, htio sam im je**** sve po spisku, krvi im se napit jer nisu svirali Straussa već nešto drugo. Pa za koji sam se klinac ja patio doma u dnevnoj sobi skoro puna dva tjedna. Pa za koji vrag ja nisam spavao radi tog prvog plesa. Pa zašto su meni uskratili mogućnost da zablistam na podiju pred očima dragih nam ljudi. Pa jel znaju oni…..uh svašta sam mislio. Na koncu je ispalo tako da su brijači umjesto Na lijepom plavom Dunavu svirali neke Dunavske valove… WTF. Pa mislim, tko tu koga da prostiš kara… tko tu koga plaća. Rekli bi Kinezi, ne kukaj za prolivenim mlijekom, vrijeme se nije moglo vratiti, a uostalom, dobili smo i pljesak nakon prvog plesa.

Nastavak svečanosti u tradicionalnom revijalnom tonu, red klope, red muzike, red cuge, pa pokloni, pa torta, pa smo se otišli doma presvući pa smo se vratili, pa red muzike, red klope, red cuge… Tamo negdje već ujutro ostala je samo najizdržljivija ekipa, stariji se uputili doma, a ostali mi mladi. Plesalo se, cugalo, a ja sam se uhvatio i mikrofona, pjevao sam svojim gostima i hvala im još jednom na razumijevanju, strpljenju, izdržljivosti na moje revanje, zavijanje, silovanje mikrofona. Kad sam gledao snimku vjenčanja i kad sam čuo taj dio, bože moj dragi, pa gdje mi je bila pamet. Pa krvare uši od mog pjevanja. Katastrofa, ali dobro, i to je prošlo, a ekipa je preživjela. To se ne bi reklo baš i za ukupan biljni i životinski svijet oko restorana jer je sve povenulo, ali nisam ja kriv što su osjetljvi.

Stigli smo doma u neko doba ujutro, presvukli se i legli u krevet. Pred nama je bila prva bračna noć. O toj prvoj bračnoj noći sam čuo gomilu priča, ovako i onako….to je….simo tamo… Ma daj mi se skini, ja ne znam uopće kome su na pameti one stvari nakon povratka sa svadbe. Na pameti nam je bio samo krevet i san, kakve one stvari, ma daj molim te, to su priče za malu djecu. Sklupčali smo jedno uz drugo i zaspali valjda u istom trenu kako su nam glave dotakle jastuk. Amen. Ona i ja, sretni i zaljubljeni, muž i žena, još nesvjesni što nas sve očekuje.

PRIČA ŠESTA: ČVRSTO SAM JU VEZAO ŠPAGOM

rope knot

Grašak s noklicama i hrenovkama

Moj samostalni život odvijao se na pomalo čudne načine i bilo je tu uvijek nekih faza u cijelom tom mom mladenačkom životu koje su zamutile i uzburkale cijelu situaciju, ali što te ne ubije te ojača, tako bar kažu i na koncu se ta tvrdnja i pokazala istinitom. Iz finog dvosobnog stana u kući točno preko puta njene, spletom zamršenih okolnosti o kojima bi se dala napisati i knjiga, valjalo je otići i potražiti novu adresu. Nakon kraćeg traženja, našla se jedna mala suterenska garsonijera za sasvim pristojne novce, ali…  K’o za drek postojao je taj famozni ali. Ali se odnosio na to da ta mala garsonijera nije imala centralno grijanje, već peć na kruta goriva i bila je sasvim djelomično namještena, onako recesijski, jedan krevet, jedan stol i da me ubiješ, ne bih se sada moga sjetiti da li su bila tri ili četiri stolca, jedan ormar i nekakav predpotopni stolić za koji sam predpostavljao da služi da se na njega nasadi televizo, a imao sam i televizor koji sam kupio još od prve konobarske plaće. Predpotopni stolić ne u smislu da je bio star, antikni i vrijedan već da je ispao iz 60-ih i skupljao godinama prašinu na nekom starom tavanu pa ga se u konačnici izvuklo van i dalo mu se neku namjenu…Nažalost, namjenu baš u tom mom novom stanu. Recesija se osjetila i u opremljenosti kuhinje. Naime, nije bilo hladnjaka što sam uz pitku vodu i štednjak nekako smatrao osnovnim stvarima u kuhinji. Također, nepoznat pojam u opremljenosti iste su bili i tanjuri, žlice, vilice, noževi, kuhinjske krpe, šeflje i sve ono što se može pronaći u svakoj lošije opremljenoj kuhinji. Nažalost, ova nije bila niti u toj kategoriji jer je kronično nedostajlo svega. Zahvaljujući dobrim tetama iz firme u kojoj sam onda radio, njezinoj mami i susretljivosti još nekih pojedinaca, u vrlo kratkom roku u mojoj maloj kuhinji našlo se sve što je trebalo pa sam dobrohotnošću sredovječnih teta (hvala im do neba) opremio kuhinju na način da sam mogao pripremiti i poslužiti ručak ili večeru za grupu od kakvih dvadesetak ljudi jer su gomile suđa, ručnika, krpi, bešteka, rajngli, lonaca, kuhaća, šeflji, daski za rezanje i ostalog kuhinjskog pribora pristizale svakodnevno u enornim količinama. A kakvih tjedan dana nakon useljenja u moj mali stan stigao je i mali hladnjak koji je čak imao i onu malu škrinjicu u koju se moglo ubaciti par krmića i nešto povrća koji su onda bili na sigurnom, u dubokom. Moje kulinarske vještine su i dan danas na zavidnoj razini i po tom pitanju sam čak i malo samouvjeren, ali imao sam fantastičnog mentora tj. mentoricu. Ona ne da je bila šef svih masteršefova, nego je bila ultimativna kuharica svjetskog kalibra, ali silom prilika nije imala priliku sav svoj talent pokazati mnogima pa se zadovoljila spremanjem najukusnijih delicija svojoj djeci, prijateljima i unucima. Ona je bila moja baka A. i to baka s mamine strane. Eh, što je ta žena znala kuhati, a da stvar bude još bolja, ona je obožavala kuhati, a bila je i veliki gurman. Baka A. je bila prava baka, ono kao iz filmova ili crtića. Blago rumena u licu, pomalo buckasta, ne debela, sijeda kosa svezana u čvrstu punđu učvršćenu onim malim smeđim češljićima kojima nije nedostajao niti jedan „zub“, a koji su sve to skupa držali na mjestu (jel se to uopće proizvodi još?!), uvijek jednobojna košulja ili bluza, suknja od tvida i ulaštene crne ili smeđe cipele na dva do tri centimetara visoku petu. Baka A. je mene uvela u svijet kulinarstva dok sam još bio sasvim mali jer je ponukana mojim uvijek dobrim tekom valjda shvatila da i ja volim fino papati pa je nastojala sva svoja znanja prenijeti na mene. Baka A. i ja smo vrlo često tijekom naših druženja uglavnom kuhali i jeli. Zajedničkim snagama smo moja baka i ja pohali, pirjali, pržili, poširali, panirali, sotirali, pasirali, ukuhavali, frigali, pekli, blanširali, lešali, miksali, miješali, dizali, razvlačili, filali, tukli, valjali, rezali, sjeckali, punili – o da! Svašta smo mi radili, a za naša interna griješna prežderavanja uvijek smo koristili samo najbolje namirnice i uživali u svim pripremljenim pudinzima, štrudlima, ćušpajzima, štruklima, pohancima, mesini na tisuću načina, sarmi, ajngemahtecu, sekeli gulašu, buhtlima, krafnama, gibanicama, tortama i svim onim brutalno dobrim bakinim receptima od kojih mi se pri samoj pomisli na njih otvara apetit baš u ovom trenutku. U to vrijeme nije bilo moderne kuhinje, ma možda ustvari i je, ali nije bilo ovih preseravanja sa „kulijima“, „žuovima“, „rekonstrukcijama“ i ostalim masterchef sranjima (nek mi Dino ne zamjeri – peace brother) nego se brate mili tuklo po pravoj hrani pripremljenoj na tradicionalan način bez kerefeka. Bilo je to vrijeme kada je pečeni picek s mlincima bio pečeni picek s mlinicma, a nije ga trebalo mazati medom, uvaljati u kiki riki ili slične orašaste varijante. Bilo je to doba čistog i istinskog gastro hedonizma kojem smo se baka i ja redovito predavali. Baka je bila takva igračica, a to je valjda ta životna mudrost koja ide s godinama pa je odmah shvatila da sam ja zagrizao i to istodobno u dvije stvari, najfiniju vruću zlatno bakrenu buhtlu punjenu podravkinom miješanom marmeladom od koje sam si uvijek ispekao jezičinu, a druga stvar u koju sam zagrizao je bilo kuhanje. A. je meni nesebično odavala sve kuharske tajne, a ja sam sve njene riječi upijao kao spužva vodu, gledao u njeno smireno i rumeno lice koje mi tumači, smijao se njenoj zaflekanoj pregači (širclu), a istodobno mjerkao zadnju šnitu torte od oraha za koju sam danas siguran da je u samo jednom zalogaju imala nekoliko tisuća kalorija. Mmmmm, mljac. Sjećam se kao danas da je baka uvijek znala govoriti kako treba jesti sa žlicom jer je to zdravo pa je tako i moje prvo skuhano jelo u novom stanu bilo grašak s noklicama, a da ga malo pojačam, ubacio sam unutra i na kolutiće narezane cekinove hrenovke. Pamtim taj ćušpajz još i danas, a prije svega pamtim i količinu koju sam skuhao jer je mogla zadovoljiti jednu četveročlanu obitelj barem dva dana. I znam da kad je ona došla u posjetu sam joj slavodobitno pokazivao tu ogromnu rajnglu i bio ponosan na sebe, čistu kuhinju, grašak i taman dovoljno kuhane noklice i vjerujem da sam u tom trenu u njenim očima porastao za barem 10 centimetara.

Na cugu u Cugovec – aj haj

Nakon prvih par tjedana preživljavanja u takvom nedovoljnom namještenom stambenom prostoru čovjek uvidi sve nedostatke. Kao prvo, stan je bio u suterenu s nedovoljno danjeg svjetla, a pogledom kroz prozor mogao sam uživati promatrajući rast trave, korijenje drveća, kukce u potrazi za hranom, poneki par nogu koji je prošao uz prozor… Kao drugo, bio je tu i problem vlage; nisam to shvatio odmah već nakon nekoliko dana, ali što je tu je, majmun platio unaprijed pa se pati sad. E budaletine. No dobro, nije ta vlaga bila prevelika, ali bilo je je i potajno se uvukla u zidove, ormare, svugdje, a ja biser sam krenuo u borbu s vlagom pomoću aroma lampe. Da aroma lampe i odmah da vam otkrijem, nisam pobjedio. I prodavačica mi je umjesto eukaliptusa uvaljala aromatično ulje jasmina tako da je sve u stanu mirisalo na jasmin što je u kombinaciji s aromom vlage rezultiralo jednom, ne tako nosu ugodnom, mirisu/smradu, ali bože dragi. Iz te kože nije se moglo. Kao treće, u stanu nije bilo veš mašine i vjerojatno gazdarici taj aparat nije bio niti u nadolazećem stoljetnom planu jer što će podstanaru veš mašina, može i smrdjeti, a vjerojatno je, sunce joj njeno, namirisala i taj prokleti jasmin pa je mislila kako je sve pod kontrolom, a uopće nije bilo. Spomenuo sam ranije peć na kruta goriva. E tu je bilo veselja jer kako su došli hladniji mjeseci, bilo je potrebno priskrbiti i ogrjev kako bi kaminka ili kaljeva peć ili kako god se zvalo to zeleno u čemu je trebalo ložiti, proizvodila prijeko potrebnu toplinu. Ja sam još uvijek bio u nemilosti bivše firme u kojoj je plaća dolazila sporadično, a i kada je došla bilo je u to nekim ratama tako da je trebalo pronaći što jeftinije sredstvo za grijanje. Nakon bjesomućnog guglanja, prihvaćanje činjenice da su drva skupa k’o sam vrag, odluka je pala na brikete. Briketi su jedna zanimljiva stvar, produkt ostataka drvne industrije koji se preša u oblike cjepanica i kao takav idealan za zagrijavanje. Mnogo jeftiniji od klasičnog drva, k tome još ne gori nego sagorijeva, kaloričan i baš ono što je meni bilo neophodno. No, nije meni vrag dao mira pa sam se dao u još dodatnog istraživanja i došao do hvale vrijednih podataka kako postoji neka tvornica, radiona, nešto što prodaje te brikete za kiki riki lovu, a nije daleko. Neko vuko*ebina, mjesto, selo, općina pored Cugovca. Njezin otac koji je prije svega skrbio za svoju malu djevojčicu pokazao je i ozbiljnu zabrinutost za mene i nije se mogao pomiriti s činjenicom da mi (jer ona je naime vrlo često dolazila k meni u posjete) budemo u hladnom pa je nabavio teretni kombi i mi smo se jednog maglovitog subotnjeg jutra zaputili tamo negdje daleko, u neko mjesto pored Cugovca. Onda nije bilo GPS-a i sve je trebalo tražiti kako ja volim kazati, na žgance. No, i čorava koka nabode zrno pa smo i mi tako po sistemu „kartu čitaj – seljaka pitaj“ došli do tog famoznog Cugovca (negdje na putu od Sv. Ivana Zeline prema Bjelovaru), a zatim su nas dalje uputili prema tvornici… Pronašli smo njen otac i ja i tu famoznu tvornicu, parkiramo kombi negdje iza pogona, a tamo brda briketa, gomile, kamo god se okreneš briketi na sve strane, briketni raj u punom smislu te riječi i bili smo milijun posto sigurni da smo pogodili pravo mjesto. Ali k’o za onu stvar, bila je subota, nema poslovođe, a predradnik se toliko derao na nas objašnjavajući „da bumo se morali vrnuti“ idući tjedan i „nek se ne ljutimo kaj galami, ali je gluv već jer dvajst i pet leta dela v radioni pri stroju i niš ne čuje“. No, ne bi moj tast bio takva guba bez razloga pa je on, budući da je i sam negdje iz bjelovarskog kraja, uvjerio „gluvog gospona“ da se mi ne vraćamo neobavljena posla. I brate mili, natovarili mi pun puncat kombi za nula kuna jer gluhi gospodin nije želio uzeti niti lipe, ali smo ga ipak na kraju nagovorili da prema hrvatskom običaju i dugogodišnjoj tradiciji mora uzeti barem „za pijaću“ pa smo ono što bi u nekom dućanu platili barem soma, soma i po’ kuna, platili samo 200. Bingo. Na lovorikama pobjede i prepuni entuzijazma krenuli smo prema natrag. Z. je nagazio kombi do maksimuma i samo vikao: „Crta dok se ne predomisli….crta dok se ne predomisli.“, a kako svaki uspjeh treba proslaviti, a mi smo bogme ostvarili finu uštedu, stali smo u Cugovcu na pijaću. Uz neki glavni poljski put (da!) naišli smo na zdravljak/bistro/birtiju/gostionu i stali što se na koncu pokazalo dobrim potezom. Samim otvaranjem vrata ovog, na lokalnom nivou, renomiranog ugostiteljskog objekta vratili smo se jedno trideset godina  unatrag. Stari pokvareni jukebox u kutu služi kao mjesto za odlaganje praznih gajbi, pločice na podu one odurno narančasto-smeđkaste, šank sastavljen od tri šanka iz različitih kafića ranih sedamdesetih, u zraku izmješani miris bureka koji je jarko rozim noktima trgala i u tanka usta trpala neka žena za stolom, jeftinog vina, pljuga i nekog odurnog parfema koji je nosila konobarica. A konobarica ona prava pravcata… jaka, jedra, dekoltea iz kojeg cure ogromne grudnjakom podignute sisetine, predimenzionirane guzičetine koju je ugurala u dva broja premali i za njene godine definitivno prekratki šos, vatreno crvene kose vidno uništene od jeftinih „home made“ trajnih ondulacija i točka na i, plavih borosana. O da, borosana, živa istina. Ma bila je mačka i pol i vjerojatno najpopularnija konobarica u tom kraju, ali u svakom zlu neko dobro. Ja sam konačno saznao kako izgleda žena s kojom se ne bih volio susresti, a sliku dotične sam istog trena izbrisao. (are you sure…..delete…. ENTER). Ja sam ispao totalni papak kad sam zatražio kavu s mlijekom u većoj šalici jer me je (kono) Barica samo s podsmjehom pogledala i rekla da toga nema, a ja isto ispitujem gluposti. Je*i ga, optimizam me nije napuštao. Dobro je u konačnici bilo to što smo četiri žuje platili samo dvanaest kuna i (kono) Barici je trebalo dobrih pet minuta da nas uvjeri kako se „ona nemre zajebat“, da valjda „ona zna kol’ko košta piva u njenom lokalu“ i kako je „u matematici bila najbolja u razredu“. Sorry seko, ali ne bi htjeli ostati dužni pa da pričaš kako su dva fakina dala petama vjetra i nisu platili 12 kuna za čet’ri žuje. Ma haloo, pa nećemo se mi radi tak’ male love brukat. Uglavnom cuga jeftinija nego u dućanu i nakon četiri žuje (svaki po dvije) mi krenuli prema natrag sretni kao mala djeca jer smo prošli iber jeftino. I to dvaput (briketi i pivčuge)

Skoro sam preminuo

Te brikete smo po dolasku zajedničkim snagama utrpali u drvarnicu za koju nije trebalo ekstra nadoplaćivati već je bila mukte u sklopu stanarine. Ja sam muku mučio s tim loženjem, kurenjem, paljenjem jer sam ja ipak balavac iz stambene zgrade gdje je za toplinu bila zadužena toplana i nije bilo potrebe za bilo kakvim angažmanom oko proizvodnje topline, a radijatori su u stanu tijekom zimskih mjeseci bili nekim čudom topli sami od sebe. Potpuno neiskusan oko tog kompliciranog procesa brzo sam naučio kako su mi one male kockice za potpalu najbolji prijatelj zajedno s onim dugačkim šibicama uz pomoć kojih su šanse da si jedno četiri puta dnevno skuriš prste, svedene na minimum. Shvatio sam ja princip i kamina i koliko tih briketa treba da se stan ugrije jako, a koliko da se ugrije onako da bude ugodno…postao sam vrlo vješt s lopaticom, svakodnevno čistio kamin od pepela, redovito nadopunjavao zalihu briketa iz drvarnice i zime i hladnoće me uopće nije bilo strah jer je briketa bilo za pola kvarta, a kamoli ne za jednu malu garsonijeru. Ona me redovito posjećivala u tom malom, blago vlažnom stanom i to je bilo naše utočište gdje smo mogli razgovarati, hraniti se graškom, prduckati i uživati. Jedne večeri temeperatura je pala daleko ispod ništice i baš je bilo onako fajn hladno pa sam odlučio nafrljiti grijanje onako muški. Pa nije beg cicija, ima se briketa….natrpao sam zelenu kaminku briketima do maksimuma, koliko je stalo. Kako to obično biva, u stanu je u vrlo kratkom bilo toplo kao u ljeto dok sam još poskrivećki špijunirao nju. Piđama je postala samo nepotrebni višak pa sam se ugodno razvalio u krevet u kratkim hlačama i sponzorskoj majici kratih rukava, a s par kapi znoja na čelu i ubrzo sam zaspao snom pravednika. Ne znam koliko je prošlo, možda pola sata, možda cijeli sat, ali probudio me kašalj….gušio sam se…nisam mogao prestati kašljati…., potpuni mrak u sobi i u prvom trenu ne shvaćam što se oko mene događa, ali me situacija razbudila u mikrosekundi. Sve je bilo puno dima….Napipavam svjetlo i vidim kako je sve oko mene obavijeno gustim sivim dimom. Čovječe, neki kur*c se zapalio….gledam jel ima vatre, ali nema nigdje, samo kroz kamin, kroz one male fuge suklja dim na sve strane…. Uzimam vodu, otvaram vratašca kamina, psujem sve po redu jer sam se opet opekao, i gledam u podmuklo narančasto srce kamina…sve se žari od vručine…bacam vodu unutra čašu za čašom i konačno uspijevam ugasiti vatru. Trčim do prozora, širom otvaram sve redom i kao riba na suhom lovim hladni zimski zrak….i dalje kašljem…suze mi oči…čovječe, pa mogao sam riknuti. Je*em sve po spisku toj maloj garsonijeri jer nema šanse da se napravi propuh i sve je još uvijek puno dima, a ja kao da nije dovoljno zadimljeno palim pljugu da se malo smirim. Otpuhujem dim i počinjem se glasno smijati toj totalno blesavoj situaciji, sve je puno dima, skoro sam zauvijek zaspao, lovim svježi zrak, ali palim svoj Lucky Strike i ne vjerujem da sam takav moron da uz sav taj prokleti dim, koji nikako ne izlazi, još i ja sam pridonosim cijelom kaosu. E pa draga moja, skoro si ostala bez mene…. Ti sad mirno spavaš, a ja se ovdje borim za život, ti si u toplom krevetu s finom posteljinom čiji miris obožavam jer miriše na tebe, a ja sam mogao postati još jedna prolazna stavka u rubrici crne kronike. Još jedan pacijent koji se ugušio ugljičnim monoksidom….

Ujutro slušam prodiku gazdarice kako će trebati preslagivati cijeli kamin i da sam ja prejako založio,  da ovo i da ono…. Ma znam stara, zaje*o sam, ne pilaj me dodatno, kao da se nisam noćas dovoljno napatio, ali mogla si ti i neko centralno ugraditi pa se ne bih trebao maltretirati sa svim tim poslovima oko loženja. Ej, lakše malo, okani me se. Ona je pokazala ozbiljnu zabrinutost kada sam joj prepričavao što se sve događalo proteklu noć, a ja sam u jednom dahu sve objašnjavao. Moram li posebno napominjati kako me čvrsto grlila, stiskala uz sebe, a ja sam uživao kao malo prase. Hm, vrijedilo se malo nagutati dima.

Visoki rohbau – ključ u ruke

Njezin otac je stalno brinuo za nas pa je dolazio već rano ujutro vikendom u kontrolu vidjeti kako smo jer je ona preko vikenda uredno spavala kod mene. U kući u kojoj sam živio je bio i neki mali kvartovski dućan u koji je on redovito odlazio po novine i usput nama u kratki posjet. Uvijek se branio stalnim isprikama da je kod mene hladno, brinuo kako ćemo se prehladiti na što smo ga mi uvjeravali da ne spavamo goli (moš mislit) i smirivali ga, govorili mu da ne brine, ali nekako je više volio da smo kod nje pa sam i ja često znao prespavati u njezinoj kući. Nama je bilo svejedno gdje smo jer nam je jedino bilo bitno da smo zajedno, a da li će to biti u ovoj ili onoj kući, sasvim nebitno. Danas kad se sjetim kako smo spavali nije mi jasno i to mi ostaje vječna misterija jer ona je naime imala onaj mali krevet; za jednu osobu, a na tom malom krevetu spavali smo ona, ja i njezin pas koji nije bio baš mali i famozno je to kako nam uopće nije bilo tijesno pa sad razmišljam da li je stvar u tome što smo tada imali zajedno jedno dvadesetak kila manje ili kad si mlađi na takve stvari uopće ne obraćaš pažnju. Bilo je to zaista lijepo razdoblje, uživali smo u zajedničkim večerima, ja sam ju često znao gledati kako uči, priprema se za ispite, a volio sam s njom popiti i Malibu koji je imala spremljen u staklenom crnom ormaru. Totalno žensko piće, ali u njezinu društvu sve je imalo drugačiji okus. Još mi je danas miris Malibua u nosu s onom finom aromom kokosa kojeg inače obožavam, slatkastog okusa i lakoću plastičnih čaša ih kojih smo ga pili. Prošla je i ta prokleto hladna zima i s veseljem sam dočekao toplije dane samo zato da se ne trebam više boriti s kaminkom i grijanjem. Nezadovoljstvo stanom iz dana u dan je bilo sve izraženije, a stravično su me počele živcirati i bube koje su ulazile u stan kroz otvorene prozore. Svemu tome nadodao bih i nedostatak veš mašine što se pokazalo kao totalni promašaj, ali ruku na srce, u taj mali stan ne znam gdje bi se ta perilica ugurala. U kuhinju/blagavaonu/spavaću sobu ne stane, a u vječito hladnoj kupaoni ionako nije bilo mjesta za ništa jer je osim tuš kade, lavaboa i školjke bilo tek dovoljno mjesta da se uguraš unutra i da možeš zatvoriti vrata, a ako si imao sreće nisi se maznuo po koljenu. Bilo je baš sranje s tom veš mašinom jer veša je uvijek bilo i trebalo ga je prati, ali tu se njezina majka iskazala i više no što treba. Uredno sam nosio svoj prljavi veš, predavao ga gospođi njezinoj mami koja me je redovito ponudila kavom, nahranila i dala mi turu bijelog od neki dan. Peglao sam sam jer mislim da bi bilo previše od nje tražiti da mi i pegla. Ionako je žena imala svojih troje na grbi za koje je kuhala, prala, pogledala, pospremala i di će još i za mene. Izvještio sam se s tim peglanjem, nije to neka prevelika nauka, ali kako sam u spomenutoj radnji bio sve više vještiji to sam peglanje mrzio sve više no moram priznati da je i ona, moja draga, često uskočila i riješila taj dio (hvala ti gospojo). Situacija na poslu i dalje bez promjena, tuga, čemer i jad…situacija s mojom obitelji nikakva, ni pisma ni razglednice, a ja sam u borbi sa ozbiljnim stvarima i mogu reći da je to bilo jedno zaista teško razdoblje za mene osobno i bilo mi je teško prihvatiti neke stvari, cijelo vrijeme neki problemi, neka tupa anksioznost, svakodnevna razočaranja, stres…baš koma. Ali koliko god da su s jedne strane stvari bile crne, s druge strane su bile bijele. Ove bijele, žute, zelene, roze, narančaste i ljubičaste stvari se tiču moje drage i da ona nije bila uz mene svo to vrijeme tko zna kako bi sve to skupa završilo, a mišljenja sam da ne bi bilo dobro. Ne samo ona, već i njezini svi (hvala tisuću puta) koji su mi u tom teškom razdoblju pružali bezrezervnu podršku i prihvatili me kao člana obitelji, a ja sam još uvijek bio samo dečko njihove kćeri i vjerujem da ni oni u tom trenu nisu znali da im pred očima stoji, sjedi, jede, dolazi po čisti veš, budući zet, otac njihovih unuka, suprug njihove kćeri i baš smo dobro funkcionirali svi zajedno. Nije prošlo puno vremena kad smo jedno poslijepodne Z. i ja nešto pričali, onako o životu, prolaznosti, svemu. Sjećam se da me pitao da li ja sa njegovom kćeri mislim ozbiljno? Bio sam malo iznenađen tim pitanjem jer sam bio apsolutno nespreman na takvo nešto, ali naravno da sam se snašao i objasnio mu u par rečenica koje su moje namjere. Uostalom, pa njoj sam nakon nekoliko tjedana veze rekao da će mi biti žena. Iste te večeri Z. je sazvao obiteljski sastanak na kojem smo bili ona, ja, Z. i njezina mama. Sjedili smo za stolom, neobavezno pričali kad je kao iz topa ispalio, pokušat ću biti što točniji: „Domagoj, ja sam tebe upoznao, znam kakav si i ja sam odlučio da se ti s prvim danom idućeg mjeseca doseliš k nama.“ Vušššš, koji hladan tuš. U jednom trenu tajac u kuhinji….nitko ništa ne priča jer smo svi ostali zatečeni. Gledam nju, ona gleda starog, gledam njezinu mamu, i ona gleda u Z. Gledam i ja u Z. i nas troje ne vjerujemo što se događa i što on priča. Ali Z. se ne predaje, vadi ključ od kuće, stavlja ga na stol i gura ga k meni. Ja totalno zbunjen, rijetko kad ostajem bez teksta, ali tada sam ostao, a vjerujem da se negdje u kutu desnog oka pojavila i suza. Da znam da ispadam mekušac, ali wtf. Iso mara….pa jel’ to istina. Nazdravili smo novonastaloj situaciji, a ona i ja smo tu noć pričali valjda do jutra o cijeloj toj situaciji jer iskreno nismo se tome nadali niti ona niti ja, ali smo bili presretni zbog svega. Moći ćemo biti po cijele dane zajedno, nema više razdvajanja ni na trenutak, a i dalje smo bili ludi jedno za drugim i od tog dana sve je krenulo u jednom ozbiljnijem tonu. Naravno da smo ona i ja brojali ne samo dane, nego minute i sekunde do kraja mjeseca ne bi li dočekali kraj mjeseca i na koncu smo ga i dočekali. S prvim danom novog mjeseca ja sam prebacio svoje stvari u kuću koja mi je uskoro postala dom. Za početak morali smo se zadovoljiti jednom sobom, ali nama je to bio centar svijeta, mjesto gdje se zajedno budimo, mjesto gdje zajedno liježemo, mjesto gdje smo mi samo mi i nema nikog drugog oko nas, a nitko nam više nije ni bio potreban. Ja onako, kao polupijan razmišljam da li je to sve san ili java. Hoće li doći netko i raplinuti taj naš balončić sreće jer se nekako ne mirimo s tom novonastalom situacijom koja i meni i njoj tako prokleto odgovara i želimo da traje zauvijek.

I da ne zaboravim na špagu i vezanje jer i to je bitan detalj u cijeloj priči. Ona je naime imala svoj krevet, a i ja sam preseljenjem dofurao svoj pa smo imali dva kreveta i bilo bi pomalo bolesno da dvoje mladih, zaljubljenih, spava u odvojenim krevetima stoga sam ja prislonio svoj krevet uz njezin, a noge jednog i drugog kreveta čvrsto vezao špagom ne bi li se prestali razdvajati i ne bi li ja prestao tijekom noći padati u tu rupu koja je nastajala. Ako je možda i bilo dušebrižnika koji su špagu i vezanje eventualno povezivali s nečim drugim…. no no…. to ovdje nećete pronaći.

Ona je negdje u gradu, a ja ležim u toj našoj sobi, gledam u strop i razmišljam o tome kako sam zadovoljan i kako je bolje roditi se bez one stvari nego bez sreće. Mislim i o njoj za koju čekam da se što prije vrati, o njoj koju istinski volim i o svemu što se događa.

Uživam u trenutku nimalo svjestan što me sve tek čeka…Uf.

PRIČA PETA: OTKUD SAD POLICIJA I KAKO SE ONO PLEŠE LINĐO

stop policija

Intro

Konačno se promijenila i klimatska situacija, nakon nekoliko uzastopnih vrućih nesnosnih mjeseci, dani su postajali kraći, a pad temperatura dobro je došao svima onima koji su vapili za daškom svježine. Hodajući ulicom, šuštalo je lišće što je označavalo dolazak jeseni i dugo toplo ljeto nažalost se bližilo kraju. Jesen donosi neke nove momente, ona mora krenuti na predavanja, ja se na poslu moram uhvatiti s nekim novim izazovima. U kojem smjeru ide sve dalje? Kako ćemo to? Sada, odjednom sve drugačije… Skeptičan prema nadolazećim mjesecima tješio sam se kako će sve biti u redu i optimizam me nije napuštao ni na trenutak što je u stvari i odlika svakog mangupa zaljubljenog preko ušiju. No, puhao sam pomalo na hladno jer sam se s vremena na vrijeme sjetio onog dana kada sam dobio cipelu, nogom u dupe i vjerujte nije mi bilo nimalo lako i ne bih to volio ponoviti osjetiti, ali mi smo sada veliki, odrasli…, a i kažu da ne valja istu knjigu čitati dvaput.  Nas je i dalje pucala euforija od zajedničkog ljetovanja koje je promijenilo naš odnos. Od one početne zaljubljenosti, ispitivanja terena, upoznavanja, sada smo stasali u pravi par. Upoznali smo jedno drugome sve prednosti, a i nedostatke. Da, i nedostatke. Nitko nije bez mana, pa tako ni ja koliko god to nerado priznajem, a niti ona jer nije sve pinky, a nije sve niti crno ili bijelo. Uvijek je u pitanju neka mješavina svih tih boja. Jedna paleta na kojoj je slikarskom kistu izložen cijeli spektar, a na samom umjetniku je da odluči hoće li ih izmiješati i napraviti neki kaos ili će ujednačenim potezima dostojnih samo pravog slikara, svoj umjetnički izražaj, dovesti do savršenstva.

 Nema ništa bez gemišta

Bez obzira na godišnje doba, ona i ja smo i službeno bili u vezi i korak po korak ona je postajala dio mog života, a i ja njenog pa smo došli smo do one jedne točke kad se treba malo bolje upoznati i s roditeljima, užom i širom rodbinom u svim koljenima, prijateljima, znancima, simpatizerima i inima. Ovaj uži obiteljski krug je malo zakomplicirao cijelu situaciju. Brata sam već upoznao, njenu mamu također. Čak smo poslijepodne i svi zajedno znali popiti kavu, čavrljati i provoditi zanimljive trenutke. I s mamom sam se skompao baš onako fino i prihvatila me bez greške. Ranije sam spomenuo oca, i to ne svog već njenog. Znao sam da postoji, ali nikako nije bilo prilike da se ono službeno upoznamo i da riješimo i taj dio. Je*bote, taj segment nije nam išao na ruku i kao da je sve bilo protiv nas. Za početak, postao sam svjestan činjenice da njezin otac ima zanimljiv posao. I umjesto da joj tata bude konobar, ekonomist, postolar, dimnjačar, inžinjer, pravnik, liječnik, vozač, burzovni mešetar, privatni poduzetnik, nezaposlen, ne znam, nešto…. ispostavilo se da je njen stari murjak. O jesus, pa od svih mogućih poslova koji se nude kud baš murjak. Nije da imam problem s uniformama, ali ono, uvijek nekako strepiš pred policijom. Nije ti baš svejedno. I nije mi bilo svejedno, a bogami sam bio i u paničnom strahu kada sam dobio poziv da jednog poslijepodneva svratim na kavu jer je eto baš tako zaželio otac koji je očito imao namjeru malo bolje upoznati jednog finog, pristojnog, mirnog mladića koji je eto, slučajno postao dečko njegove kćeri. Cijeli taj dan gutao sam knedle, srao žilete, ispušio valjda stotine cigareta jer sam čuo priče da je tata, osim policajac, i strog. Ma to nije istina, kuku mene, pa kud baš ja imam tu sreću da njezin otac bude policajac. Ma bolje se rodit’ bez one stvari nego bez sreće, ali što se moralo dogoditi se moralo i bio sam svjestan da što više to odgađamo da će biti teže. I sjedim ja tako na njenoj terasi ispred kuće, za istim stolom sjedi ona, sjedi on. Markantan, gustog sijedog brka sjedi baš nasuprot mene, snimam ga i kužim da me mjerka, a s lica ne mogu iščitati apsolutno ništa, ni riječi, a kamoli jednog jedinog slova.  Gleda on mene, gledam ja njega. Gleda on i dalje mene, gledam ja i dalje njega. I gledamo se mi tako, a situacija ne napeta, nego se napetost mogla nožem rezati. Strava…. Ja nervozan do beskonačnosti, znojim se k’o prasac, ne znam što će se dogodit i iznad mene milijarde malih upitnika. Vrtim film unatrag, razmišljam jesam li napravio kakav veći prometni prekršaj – nisam. Jesam li uhvaćen ikada u krađi – jesam. Bio sam još klinjo i mrknuo sam kinder jaje u trgovini preko puta škole, ulovila me prodavačica koja je eto, davnih dana išla u školu s mojim starim, sve mu prenijela što je rezultiralo takvim batinama da mi nikada više nije palo na pamet napraviti nešto slično. Ali onda nije bilo policije, to se riješilo internim putem. Znači, za kinder jaje on ne zna. Jesam li ikada imao problema s policijom, gruntam ja u sebi. Pa ono, jednom nas je pokupila policija pri povratku iz noćnog života, potrpala nas u maricu i odvela u postaju i tamo su nam prali mozgove do jutarnjih sati dok u spas nisu došli starci, ali i onda se ispostavilo da su umjesto neke druge ekipe koja je radila nerede po gradu, pokupili nas pa smo u konačnici uz isprike višeg inspektora pušteni kućama. Nisam gospon policajac napravio ništa loše, vjerujte mi, mislim u sebi. Sve je sa mnom u redu, al’ aj imaj muda pa mu to reci. Brus. Ona se trudi malo smiriti tu situaciju i započeti neku trivijalnu konverzaciju, ali brate mili ne ide i ne ide. Sve je to nekako usiljeno, on mene nešto pita, ja odgovaram, smješkam se k’o poluretardirani kreten, sam sebi sam glup, zbunjen, vidim da sve ovo skupa ide u propast i silom se nastojim svidjeti frajeru preko puta. Danas ga shvaćam jer i ja sam roditelj i k tomu ženskoj djeci i znam da i mene kad tad čeka ovakva situacija i znam da će budućim udvaračima, mlatimudanima, đabalebarošima tj. potencijalnim zetovima biti jako teško. Jako, jako teško. I ne bi im volio biti u koži, ali očevi su jednostavno takvi, naklonjeni svojim kćerima i pretjerano sumnjičavi prema svakom muškom koji se približi njihovim princezama, a treba pridodati cijeloj ovoj teoriji i taj komplicirani muški ego jer ruku na srce, naše kćeri nakon dvaest i kusur godina mijenjaju nas novim muškim, prestajemo biti jedini u njihovim ženskim svjetovima i to malo boli.I sjedimo mi i dalje, osjećam se kao na ispitivanju, pijem već drugu šalicu kave, jedno četrdeset i sedmu čašu nekog soka i u sebi se molim Bogu, anđelima, svim svecima i svekolikom svečenstvu da ova agonija završi što prije jer nemam pojma koliko ću još uspjeti izdržati. Osjećam se kao na streljani, ja glumim metu i s više ili manje uspjeha izbjegavam verbalne pogotke svog budućeg punca. I konačno, bogu hvala, diže se od stola, pozdravljamo se i on odlazi. Huuuuuuuuu, duboko dišem i osjećam kako mi kamen pada sa srca, ali……. direktno na nogu jer sam bolno svjestan da ćemo morati on i ja popiti još koju kavu i da će ovakvih neprijatnih susreta biti  još. Rezime prvog službenog susreta, on je definitivno pobijedio, frajer me na svom tereneu samljeo, ali dobro, tvrd sam i ja orah i ne mislim se olako predati. I tako sam ja se muvao po njihovoj kući, dolazio, odlazio, susretao se s njim i polako je s njegova lica padala stroga i službena maska i počelo se otkrivati jedno novo lice. Sve je kulminiralo jednom vrtnom zabavom kod susjeda koji su slavili vjenčanje sina pa smo tako on i ja sjedili jedan do drugog, pričali, zafrkavali se, ja sam uredno točio gemište njemu, a bogami ni sebe nisam izostavljao niti u jednoj rundi. Riječ po riječ, gemišt po gemišt i nakon garden party-ja, on i ja postali smo si mrak. Gospon policajac više nije bio gospon policajac strogog brka već je postao super stari moje cure, postao mi je učitelj jer sam pomažući mu,  vječito je nešto radio oko kuće, i ja sam naučio gomiletinu korisnih stvari. Znao sam zašto prilikom monitranja polica treba imati nekoliko bušilica, da je vaservaga jedna superstvar, čudio se nekim njegovim uradi sam teorijama i postupcima, ali uvijek je na koncu ispalo da je bio u pravu tako da smo provodili dosta vremena zajedno. Postao mi je frend, kompa, a u ključnim trenucima kad sam imao mučnu situaciju na poslu, kad je plaća postala tek daleko sjećanje obavijeno maglom, kad sam promijenio stan i bio u generalnoj komi pokazao se baš mrak tipom. Duhovit, zabavan, ponekad i malo težak, ali u tim kritičnim situacijama kad je zaista frka i voda ti dođe do grla, on je uvijek na tvojoj strani, uvijek voljan pomoći, osoba na koju se možeš osloniti. I tako smo on i ja izgradili jedan super odnos, pun povjerenja, međusobnog uvažavanja i poštovanja, a nakon nekog vremena smo i prešli na ti. Mnogo me zadužio i u mojoj životnoj roli, on ima jednu bitnijih uloga. Moj punac/tast meni je bio kao drugi otac i iskreno mi je žao što ga više nema jer vjerujem da bi uživao. Z., ako ovo nekim čudnim putevima dolazi do tebe – živili i hvala ti. A ti – molim te ne plači.

Добро пожаловать!

Jesen se već debelo razmahala, okolna drva izuzev crnogorice su ogoljela, a ja sam u firmi dobio obavijest o službenom desetodnevnom putovanju. Pa di me sad nađeš s putovanjem, ej diša, pa ja sam in love, ne mo’š me sad slat na putovanje i to ni više ni manje nego deset dana. Pa jel se ti uopće pitaš hoću li ja moći deset dana bez svoje novopečene drage. Naša veza još svježija je od jutarnje rose, od zlatnožute, iz pećnice netom izvađene bakine gibanice… Ma ne. Ma otići će netko drugi, nije valjda da moram baš ja?! Nije Dubrovnik na kraj svijeta, ali deset dana je deset dana… Bez obzira na sve moje molbe, izgovore, isprike, žalbe, prigovore, tlapnje, uzaludno objašnjavanje i pokušaja nagovaranja da to nije ispravno nisam uspio. Valjalo je krenuti. Taj prokleti komad papira gledao sam nekoliko dana, najradije bih ga zapalio, ali svakodnevno me na stolu podsjećao da moram ići. Tisuću puta prokleta bila ta avionska karta (da bog da se zapalila….).

Po dolasku u Dubrovniku, show program. Morao sam odbedinati dva puta po stotinjak Ukrajinaca koji su eto došli malo u lijepu našu. Nisu ljudi krivi, bili su to najbolji djelatnici jedne internacionalne kompanije i za svoj trud, zalaganje, podmetanje nejakih pleća za dobrobit firme kao bonus dobili su putovanje u Rvacku. Alal ti vera. Na koncu se ispostavilo da se mahom radi o nježnijem spolu prijateljske nam zemlje Ukrajine, da u životu nisam vidio ženu koja za dobro jutro može mrknuti po dva deci vodke bez da trepne i uvjerio sam se da  stereotipizirana priča o Rusima i Ukrajincima kao velikim ljubiteljima vodke nije samo priča već živa istina. Nisam vidio ženu koja to može, ženu, jednu. Sad ih je bilo na svakom koraku, skoro pa sto, čovječe, Ukrajinaca k’o Rusa. Brate mili, to je bilo teško za gledati, a praćenje folkornih navika ispijanja žestokih pića s visokim postotnim udjelom alkolhola sam izbjegavao koliko god je to bilo moguće, mada je to bilo izrazito teško jer su polupijane Ukrajinke, nespretno nabadavši u cipeletinama na visoku petu, vječito bauljale hotelom s čašom u ruci i samo vikale: „Dima (moje ukrajinsko ime koje su mi nadjenule) – zdrastvuj.“ Ma haaalo, kitu zdravstvuj, to meni ide prema ozbiljnim zdravstvenim problemima i teškim oboljenjima, a ne zdravstvuj  i ako nisam onda dobio cirozu jetre, a bježao sam od alkohola k’o vrag od tamjana, nikada niti neću. Posla s njima od jutra pa do jutra. Izleti, odlasci, prebrojavanje, pa uvijek neko fali, pa večere, pa muzika navečer do kasnih noćnih / ranih jutarnjih sati i tako u krug. U tih pet dana izgubio sam vjerojatno pet kila. Njih 100, ja sam. Omjer snaga i više no ravnopravan.

Komunikacija s mojom dragom bila je na redovnoj bazi, a ja sam čak dobio i službeni mobitel što je u ono vrijeme (2000.) bila i više nego velika stvar jer se mobilna telefonija kod nas tek počela razvijati. Da stvar bude zanimljivija i ona je sebi priskrbila jedan takav uređaj pa smo mogli bezbrižno komunicirati. Razmjenjivali smo poruke, pričali satima, ja sam joj se jadao kako mi je teško i neprestano joj ponavljao kako jedva čekam da se opet vidimo, a ona je na svu moju sreću ponavljala iste te moje riječi. Tih 635 km koliko nas je dijelilo bilo je previše. Prva grupa tek je trebala otići, a isti dan trebalo je stići novih stotinjak razdraganih gostiju. Ja sam bio na izmaku snaga jer tempo je bio ubitačan, to je bio posao za dvoje/troje ljudi, a ne za jednu, još uvijek zelenu individuu u tom poslu. Hendlao sam ja to nekako, sve je išlo po planu i progamu, ali sam bio fizički slomljen, ruina… Odnos mene i diše tih dana bio je sličan odnosu pacijenta i pojačane kure antibiotika. Svaka četiri sata po jednom zvao sam dišu i vapio za pomoć, molio ga da pošalje nekog, da se ja vratim doma, da nešto smisli jer potrebno je naći neko rješenje. Bingo!  U tom trenu pala mi je na pamet ideja kako bi bilo idealno i nadasve svrsishodno da meni u pomoć dođe ona. Mlada, zgodna, govori engleski, ja ću ju uputiti u meritum stvari i zajedničkim snagama pobijedit ćemo Ukrajince. Spasiba diša. Harašo. Osvojit ćemo ona i ja i Ukrajinu, i Rusiju sve do Novosibirska i Shostke. Diša je bio generalno dobar lik, hvala Z. i pristao je na moju ideju i čudom se čudio i nikako mu nije bilo jasno zašto baš tako, a ja i danas pamtim njegove riječi: „Domagoj, pa di ćeš drva u šumu nosit’?!“. E je*i ga, s drvima ili bez njih ja sam bio sretan,a  cjepanice, ogrjev, drva, korijenje i krošnje nisu me uopće zanimale. Uostalom, pa danas svi koriste plin. Samo neka ona dođe pa će meni srce biti na mjestu, a ti diša ne brini za mene. Ipak, ona je danas moja gospoja. Moram li uopće objašnjavati koliko je bilo njeno oduševljenje kad sam joj iznio svoju ideju. Koferi su već bili spremni i isti dan uputila se noćnim autobusom prema Dubrovniku. 635 km odjednom su postali pi***** dim. Otpratio ja svoje Ukrajince, maznuli po još par vodki na Čilipima, zapjevali ukrajinsku narodnu (Ti skazala v ponedelek, prideš razen na koncert, ja prišla tebe nema, pidmanula, pidvela. Tiš mene pidmanula, tiš mene pidvela. Tiš mene mala moja nešto nešto…pidvela), i bjež u grad po svoju dragu.

Nestrpljivo pušim na dubrovačkom autobusnom kolodvoru i čekam autobus iz Zagreba koji nikako da stigne. Pa još prije pola sata prošla je Rožat gornji i Komolac, a busa još nema. Vadim mobitel, zovem ju i ljuto ispitujem gdje je, a u istom tom trenutku u daljini vidim autobus koji obavijen nekom čarobnom svjetlošću prilazi kolodvoru. Ona je tu.

Bez obzira što je bio već deseti mjesec i dubrovačke ljetne igre su bile iza nas, ja sam u tom trenu bio u totalnoj euforiji, bio je to trenutak svečaniji od same ceremonije otvaranja, i kao da je pored mene bio sam Ivan Gundulić koji je odrješitim glasom meni osobno recitirao:

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!

 Ma pet dana nam je proletjelo k’o u hipu. Ona mi je istovremeno bila i cura, a i kolegica jer smo se nekako podijelili pa je svako zadužio po pedesetak ljudi o kojima smo brinuli narednih dana. Preko dana službeni, a u slobodno vrijeme potpuno casual. Tih pet dana, neponovljivo. Učili smo plesati linđo, brali mandarine u Konavlima, a uspio sam ju uvjeriti da ja ne volim hranu koja dolazi iz mora, a da joj to i dokažem, pred njenim očima u sebe, u maniri Recycle bina, sam potrpao crni rižoto, lignje, škampe, plavu ribu, bijelu ribu i kao šečer na kraju, progutao sam i sadržaj nekoliko kamenica, a isti me i danas neodoljivo podsjeća na sadržaj začepljenog nosa. Fuj, ako nešto ne podnosim to su školjke, a ja sam za ljubav svojoj dragoj progutao njih nekoliko i pišući ove retke osjećam neku težinu u želucu. Nakon sveg isprobanog bacio sam se na detoksikaciju organizma finim pršutom koji je pratilo i nekoliko vrsta krasnih domaćih sireva dubrovačkog kraja. Od tog dana ja više ne moram jesti morske stvari i automatizmom smo riješili one scene: Pa daj bar probaj, pa ako ti nije fino ne moraš. Mrak. Na neki način ponovili smo ljetovanje, još više se povezali, još više se zavoljeli. Bio sam malo i tužan što se moramo vratiti, Ukrajinci su mi postali simpatični, granica količine alkohola koju mogu popiti, a da se ne napijem se podigla, ali sam istodobno bio i sretan jer sam znao da se ovo razvija u jednom pozitivnom smjeru. Ah…ona.

PRIČA ČETVRTA: VITEŠKE IGRE, POGLED KROZ RUŽIČASTE NAOČALE I NAPAD INSEKATA

pink glasses

1 : 24 : 1440 : 86400

Ma naravno da se kasnije sve odigralo kao na filmu. Da, taj dan sam bio stvarno u komi, ali samo iz razloga što nisam dobio nikakvo pametno objašnjenje o novonastaloj situaciji. Osjećao sam se kao kaša, odbačena krpa, zastarjela igračka koja stoji negdje na dnu cijele kutije, skuplja prašinu i nitko ju više ne gleda. Ah, tugo, jadu i čemeru. Da, bio sam jadan jer nakon kratkotrajne euforije, odjednom promjena priče, bijelo je postalo crno. Nakon početnog zaleta, ulovljene strelovite brzine, napucan serotoninom i endorfinom kročim kroz svaki dan visoko uzdignute glave – BAM. Pad na zemlju uz veliki TRES, ali ostavimo se sada tih bed stvari. Situacija se krenula razvijati u sasvim drugom smjeru. Nisam htio pristati na kompromise, na nedorečenost, a po prirodi sam prokleto znatiželjan i sve moram znat’ tako da sam krenuo u borbu. Potpuno spreman na bilo koji scenarij, oboružao sam se strpljenjem, živcima, na sebe navukao najfiniji viteški oklop, kacigu, u ruci štit, mač i ajmmmmoooooo. U boj, u boj… Ja do konkretnih odgovora moram doći. Pričali smo dugo, ponudila je neka sasvim trivijalna i meni potpuno neprihvatljiva objašnjenja pa sam krenuo u verbalno nadmetanje i na koncu  je uspio uvjeriti što je za nju najbolje i jasno joj dati do znanja da ne prihvaćam NE kao odgovor. Složila se i ona da je možda ishitreno reagirala i odlučila da ćemo nastaviti dalje zajedničkim snagama. Što reči, koju posluku porati? Ja sam bio sretan kao malo dijete. Moja agonija bez dragog mi bića trajala je na koncu nešto manje od jednog dana, nešto manje od dvadeset i četiri sata, nešto manje od tisuću četiri stotine i četrdeset minuta, nešto manje od osamdeset i šest tisuća i četiri stotine sekundi. Ma bolje se rodit’ bez one stvari nego bez sreće.

Tony je papak, amater….

Prava idila u narednim danima. Ja sam se zatelebao u nju, a ona u mene i to baš onako iskreno, bez zadrške i potpuno. Cijeloj ekipi pričao sam o njoj, bio izvan sebe, ona je postala smisao svakog dana. I jutro, i poslijepodne i večer. Ne bih volio da zvuči isprazno, ali stvarno je bilo tako. Ja sam se stvarno zaljubio u curku iz susjedstva i sve mi je bilo ravno. Znam da možda ne priliči jednom muškarcu da ovako pomalo „plačipi*kasto“ piše, ali svi smo ljudi, imamo osjećaje i apsolutno mi se je*e što će k’o reć’ i mislit’. Sve je bilo onako, ranije spomenuto filmski. Svijet sam gledao kroz roza naočale. Ujutro sam se budio sam od sebe, prije alarma, ptice su cvrkutale glasnije nego inače,  nebo je bilo plavije od plave boje, zbog nje sam iskočio kroz prozor i ostavio zabezeknute frendove jer sam ju vidio da šeta pa sam joj se pridružio i nastavio s njom dalje… sve je bilo podređeno nama dvoma. I sam sebi sam bio čudan. Bilo je žena u mom životu i prije, ali ovako nešto me do tada nije bubnulo. Nisam se nikada prije osjećao tako kao što sam se osjećao tada. Potpuno svjestan da sam skroz drugačiji, da to nisam ja, da se sa mnom nešto događa, da doživljavam neke promjene i da mi je to sve skupa nekako novo, neobično, ali opet lijepo. Čak sam bio i malo uplašen od cijele te situacije, ali tako prokleto mi je godila.

Tony je mogao biti milijun puta zaljubljen jer naspram mene bio je apsolutni papak, amater, klinjo, mala beba, niš koristi, sporedni lik, fićfirić…, ako je netko bio zaljubljen, onda sam to bio ja. Čovječe ja sam stvarno bio u nekom svom filmu, nadasve pozitivnom.

„Ma ti nisi normalan!“

Prolazili su tako sati, dani, tjedni, a mi smo si sve više postajali sve bolji i bolji. Druženja su bila sve učestalija i nismo mogli jedno bez drugog. Ustvari da se ispravim, ja nisam mogao bez nje, a kad se osvrnem malo unatrag i malo bolje promislim, ma niti ona bez mene. Postao sam svjestan da one priče npr: kad upoznaš svoju srodnu dušu, znat ćeš da je to onda nisu samo puka bablja naklapanja već da je to živa istina. Ne znam jeste li se i vi našli u takvoj situaciji i imate li takvo iskustvo, ali tome zaista jest tako. Ja sam nakon par tjedana znao da je to ona Ona. Ona s kojom imam ono nešto i ona koju bi vrijedilo zadržati pod svaku cijenu zauvijek. Ozbiljno vam kažem, znat ćete kad upoznate jednu takvu osobu. Neke čudne sile, protoci energija, magnetna polja i sva ostala čudesa jasno će vas na to upozoriti. Vrlo brzo shvatio sam da je to to. Nadopunjavali smo se kao ying i yang, ravensburger puzzle od soma komada, ketchup i majoneza, tijesto i umak, vino i mineralna, med i mlijeko, burek i jogurt….ma ono bili smo kompatibilni. Pomagala mi je i u mojim teškim trenucima, a bilo ih je. Situacija br. 1. Šećemo mi navečer po kvartu, ona, ja i pas i u jednom trenu odvali padati kiša ali onako muški. Znate one odurne ljetne pljuskove koji samo neočekivano zveknu, traju desetak minuta, pa onda udari sparina i ne može se disati još satima. E upravo jedan takva nas je ulovio u našoj večernoj šetnji. Pobjegli smo do obližnjeg dječjeg igrališta i sakrili se u neku malu kućicu. To nam je bilo utočiste dok ne vani ne prođe ljetni storm. Smijali se k’o da smo pijani, zafrkavali se, a uskoro stala i kišurina. Da ispadnem kao neki frajer, krenem se nešto glupirati i skakati po toj kućici sve dok u jednom trenu gubim pogled na horizont. Poskliznuo se na mokro drvo (mamu mu je***), i koliko god da sam dugačak, širok i težak zveknem s te kućice drito u blato. Nije stvar što sam ja pao u blato već što sam se tako natukao da sam u istom trenu vidio sve zvijezde svemira, Mliječnu stazu, Juupiterove satelite prsten oko Saturna i neku stariju gospoju kako na obližnjem balkonu viješa veš. Čovječe, koja bol, nepodnošljiva, ja sam već bio siguran da neću moć’ ustat’. Da će trebat zvat hitnu, da sam se polomi. Ali više od svega bolio me moj povrijeđeni ego. Brate mili, kako sam se izbruk’o.  K’o najveći kreten i to direktno pred njenim zaprepaštenim licem. Užas. U ovom ključnom trenutku pokazala je svu svoju nježnost i brigu, umirila me, pomogla mi ustati i otpratila me do kuće. Zlato moje, ako ti možeš mene mrcinu tešku, veliku, skoro pa odnijeti, ma ti super woman. U mojim očima porasla je za još par centimetara, a bila je u najobičnijim crnim Kappa tenisicama (visokim).

Nije mi trebalo dugo i jednu večer kažem ja njoj, smrtno ozbiljan „Ti ćeš biti moja žena, ne znam kada, ali slutim da će biti tako.“. Okrenula se prema meni, pogledala me onako duboko tim ogromnim očima, trepnula par puta u maniri starih holivudskih diva, nasmiješila se i kratko izustila „Ma ti nisi normalan.“

Tko ja nenormalan, pa seko ja sam najnormalnija osoba na svijetu. Ozbiljan po svim pitanjima. Ozbiljan sam kad idem u crkvu, ozbiljan sam kad idem u kazalište, pristojno se ponašam u javnim ustanovama. Ono baš sam ozbiljan i normalan. Jedini je problem u tome što sam vidovit. Ja sam u tom trenu točno znao da će to biti tako i čvrsto kao Velebit stajao sam iza svoje izjave. Neki meni bliski ljudi to već znaju jer još davnih dana naučio sam bacati tarot karte, proučavati zvijezde, bacati grah, leću, slanutak i ostale mahunarke; gledati u soc od kave, listove kiselog zelja, proučavati ponašanje životinja u divljini, gatati iz bora na licu. Ja sam ustvari vidoviti Milan mada je on ustvari ja jer je on moja živuća inkarnacija. Stoga, shvatite me ozbiljno jer uostalom, tako sam joj i pristupio te večeri, a ona meni da nisam normalan…pih.

Voljeti ću našu samoupravnu domovinu SFRJ

Sredinom rujna odlučili smo zajedno otići na more koliko god se ta odluka možda i čini ishitrena, ali tako smo odlučili. U devetom mjesecu putovanja su jefitnija, hoteli jeftiniji, sve jeftiniji, a to nam je bilo bitno. Ona studentica, a ja u firmi u kojoj je redovita plaća nepoznat pojam. Skromni, uz pomoć obročne otplate putem čekova odosmo mi na more. Čovječe, to je bilo toliko davno da su se još i čekovi koristili (ah te zlatne godine). Odvede nas put na Pelješac na nekih desetak dana. Polupansion, autobusni prijevoz, ma milina. Put do dolje nije bio lak. Kao prvo u busu je osim nas dvoje s prosjekom godina 21,  bio i cijeli garnizon penzića koji su pa skoro do samog cilja pjevali borbene, objašnjavali nam da je Korenica nekad bila Titova korenica, davali nam instrukcije iz radničkog samoupravljanja, ključne probleme bivše SFRJ, fabrici kablova iz Svetozareva i mnogih drugih beskorisnih povijesnih štikleca. Tih 12 sati koliko je trajala ta autobusna agonija osjećao sam se kao pionir. Odmah sam se prisjetio svoje krasne, brižljivo opeglane bijele košulje, tamno plavih hlača, kapice s malenom crvenom zvijezdom, crvene marame i svečane zakletve koju smo tada davali:

 „Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži danu riječ;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!“

 Što se samog ljetovanja tiče, ma bilo je mrak. Dani su nam prolazili prebrzo i koliko god mi se činilo čudno nakon dva mjeseca veze otići s curom na more, bio je to pametan potez. To more trebalo nam je jer smo još više povezali. Svi moji strahovi oko toga da ćemo se buditi zajedno i kako će reagirati kad navečer skinem tenisice, jutarnjeg zadaha koji je eto tu i ne moš’ ga baš izbjeć, golog šetuckanja po sobi, hoće li se čuti iz kupaone ako (da prostite) prdnem…. rasplinuli su se u trenu. Ustajali smo rano, doručkovali i našli svoju malu privatnu plažu na koju nije nitko dolazio i baš uživali. Jednog dana sam skoro i nastradao. Ugodno poslijepodne, lješkarenje na plaži dok ti more lagano hladi stopala i sengula u ruci. Mažem ja sendvič, ona čita neki ženski magazin kad odjednom napad. Ose dolijeću sa svih strana i baš sve oko mene. Inače, imam traumu od kukaca jer sam još kao mali pao na osinjak pa me izbole i ne volim te beštije u tolikoj mjeri da ih se zaista bojim. Sjećam se jedne epizode kad sam od Frankopanske pa do HNK trčao kao manijak jer me natjeravala osa i izazivao čudne poglede prolaznika. Gledam ja te ose, gledaju one mene, ustvari moj sendvič. Pokrivam se ručnikom preko glave, one napadaju, ne posustaju, ma daj, okanite me se. Ali ne. Na koncu su pobjedili sunce im njihovo. Bacio sam im sendvič na neku stijenu, a ja pobjegao u more. Ostao sam gladan, ali nema veze. Ona je bila tu. Skoro svakog dana, poslije večere uredno smo popili po par čaša finog crnog vina. Ona baš i ne podnosi alkohol i bila mi je strašno simpatična kad se nakon samo jedne čaše sva zacrvenila. Uzelo ju onako…fino..Ja sam se smijao njenim crvenim ušima, ona mojim forama…. Prava pravcata romantika. E baš nam je bilo lijepo. Mladi, bezbrižni, sami, daleko od doma, bez ikakvog nadzora i kontrole… Ljeto koje ću pamtiti do kraja života. I tek kad smo se navikli na lagodan život, trebalo se vratiti natrag na kontinent. Šteta. Zašto?

PRIČA TREĆA: DAN D – OLITI UPOZNAVANJE

donkey

Braco i seka

Dani beskrajne tuge i uskraćenog lijepog mi pogleda postali su mučna svakodnevica. Ne znam zašto, ali osjećao sam se nekako sjetno, jadno…teško opisiv osjećaj, ali nešto u stilu tup pogled u starinski luster iznad kreveta i odbrojavanje sekunda zajedno s preglasnim satom u hodniku. Vrućina i dalje nesnosna, a omiljeni prognozer postao mi je anitpatičan. Nabijem i njega i lijepu prognozu. Kaj da radim s njom?

Vikend izlasci s ekipom rezultirali su nešto intenzivnijim druženjem s jednom djevojkom. Bila je slatka i simpatična, ali nije to bilo to. Funkcioniralo je to nekako, bilo je zgodno, ali neki vrag u meni nije mi dao mira….nešto kao da nije bilo dovršeno…neka prokleta intuicija, unutarnji nemir i dalje me nije napuštao.

Viseći tako na prozoru cijela popodneva, vješto sakriven iza roleta, skužio sam i kako funkcionira cijela ulica. Upoznao sam sve susjede, majka sa starijim neoženjenim sinom, u kući s desne strane. Do njih neki stariji bračni par koji samo prođe autom jednom ujutro i jednom poslije podne. Zatim još jedan bračni par u nešto starijoj kući. Do njih pak neka čudna situacija. Očito kuća s nekoliko stanova, ali tko je s kim u braku, tko je čije dijete, tko je čiji pas to nisam uspio razaznati. Odmah do njih kuća u kojoj živi neka velika obitelj. Oni odlaze vrlo rano na posao i kasno se vraćaju. Sudeći po njegovom finom autu, neki poduzetnik. I onda dolazimo do kuće. One kuće, onog dvorišta, one djevojke. Dakle, živi sa starcima. Mater joj je očito u penziji jer cijelo vrijeme sadi neko bilje po dvorištu. Otac, stariji sjedi gospodin radi jer ujutro odlazi, a poslijepodne se vraća. U cijeloj priči postoji i buraz, viđam po njenom dvorištu nekog tipa koji se promuva nekoliko puta dnevno, po procjeni, negdje moje godište.

Nakon nekog vremena upoznao sam se s njenim bratom, neobavezno smo popričali i otišli svako na svoju stranu sve dok se jedne večeri nismo našli u jednom zajedničkom društvu. Kako ipak živimo u istoj ulici, ponudio sam mu prijevoz, a dogovorili smo se i za kavu drugi dan.

 Hello – I’m your brother in law

Došao je burki drugi dan na kavu, pričali malo o ovom, malo o onom i ono skompali se. Ok tip mislio sam. Jednog dana objašnjava on meni kako ima sestru pa će ju povest jedan dan sa sobom na kavu da ju upoznam. Ma buraz, znam ja da ti imaš sestru prije nego što si i ti sam znao da imaš sestru. Gledao sam ti seku svaki dan s prozora kao agent MI6 na najtajnijem zadatku, potajno priželjkivao susret u bilo kojem scenariju.

Naravno da sam prešutio špijuniranje i uopće mi nije bilo na pameti priznati mu to jer nisam želio da stvori neku sliku da sam neki manijak. Nisam. Mislim, pomalo je blesavo to što sam radio, ali koji muški neće gledati dobrog komada u dobrom badiću. Ma halo?! Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.

I kaže on meni u konačnici da sutra poslijepodne, čim mu se seka vrati s faksa, dolazi do mene na kavu. Svojim govorničkim vještinama obradio sam burkija i izvukao neke sasvim korisne informacije: pri kraju je studiranja, fura se na neke finjak sheme, izlazi u Zagreb, nema dečka, starija je od mene dvije godine, još ne zna kud će na more… Bio sam ponosan na sebe, svašta sam doznao. Burki je danas moj šogi i brother in law…ma živio mi sto godina!!!

E da, u dvorištu preko puta cijelu obiteljsku sliku upotpunjava i prekrasan žutozlatni nešto. Labrador ili retriver, nikada ne znam razliku. Onaj s kratkom dlakom.

 WC sanitar, ciglica i gel za kosu

Naravno da sam bio preuzbuđen da bih spavao. Cijelu noć nisam oka sklopio jer sam postao svjestan da ću se suočiti s njom oči u oči. A ona zna da sam ju gledao s prozora i ja znam da ona zna i ona zna da ja znam da ona zna. Majko moja, pa situacija mi uopće ne ide u korist. Toga sam se bojao. Ajd’ ti budi sad frajer i pogledaj ju u oči. E, budaletino, pa kaj ti je to trebalo u životu?! Kretenu, seljačino. Svađao sam se sam sa sobom i vrijeđao se tako do kasno u noć istovremeno se vrtjevši po krevetu na sličan način kao što bi volio vidjeti iritantnu ovcu Gregora da se vrti na roštilju. Sat u hodniku i dalje podmuklo kuca i daje mi do znanja da vrijeme ide…tik-tak, tik-tak…. Neće san na oči i neće. Čvrsto žmirim ne bih li prije usnuo, ali bezuspješno. Sav trud očito je uzaludan.

U nekom trenutku, dok je ljetna zora polako svitala i budio se novi dan, dan kada ću upoznati komada iz susjedstva, dan koji će mi promijeniti život, sam zaspao. Snom pravednika, opušten, brate mili, umoran, preumoran. Samo sam se isključio. Game over, sign out…

Nakon što sam usisao cijeli stan, obrisao prašinu, proluftao, ulovio sam se kako bjesomučno ribam kadu WC sanitarom i odvalim se smijati k’o da sam se napušio ne znam čega. Kakve veze ima kada s kavom, dolaskom. Pa nije se došla kupat’ nego popiti kavu. Ako budem imao sreće, neće ni ići na WC pa neće ni primjetiti zašpricano ogledalo, staru četkicu za zube i gomilu prljavog veša.

Ja taj dan nisam jeo, nisam pio. Samo sam pušio. Samo zbog proklete situacije oko blejanja kroz prozor. Potajno sam se nadao da neće to spomenuti. U nadi je spas kažu.

I došlo je poslijepodne, a ja sam bio spreman. Kupio sam ciglicu kave, bilo je nekog soka u friđu, otuširao sam se, obrijao, namirisao, složio frizuru  gomilom još tog jutra kupljenog gela, Schulltzeovim stanicama odabrao najčišću majicu i bio sam spreman. Nemam pojma zašto sam se tako fino uredio jer ipak je riječ samo o kavi, a ne sistematskom pregledu kod liječnika. Valjda sam želio ostaviti dojam.

Vidio sam ih kad su krenuli, znao sam da dolazi taj trenutak kad ćemo se upoznati i kad ću ispasti ili totalni papak ili će sve ipak proći nekako u redu. Ovaj drugi scenarij mi je bio draži.

Ulaze burki i ona u stan, sjedaju, ja kuham kavu, nosim sok, razletio se po kući na sve strane kao da je došlo neko strano izaslanstvo, baš onako pravo domaćinski.

Konačno sam mogao pogledati the girl next door iz bliza. Iz bliza je još ljepša. Plavuša, nenormalno velikih očiju, s par pjegica na nosu, lijepim usnama, rukama, fiksnim aparatićem za zube i prekrasnom kožom. Ne znam zašto, ali oči i kožu uvijek prvo gledam na ženama.

Kako je prošlo? Tih par sati. Za ono što sam mislio da će biti agonija u konačnici je ispala simfonija. Ma prošlo je super. Ja sam se držao sasvim solidno, bacao neke fore, nasmijavao i nju i burkija, pričali smo o raznim temama i vrijeme je prošlo prebrzo. Nisam ispao papak, nego baš ono ok. Znaš da kad trebaš nekog impresionirati, imaš neki feeling je li to ok bilo ili ne. Ja sam sobom bio i više nego zadovoljan. Njom? Još više. I bila je toliko pristojna da nije niti jednom riječju spomenula prozorsku situaciju. Zlato, sviđaš mi se. Jako…

Nisam nikada vjerovao da bi mi se mogla svidjeti šminkerica. Da mi je to netko ikada pitao, rekao bi mu da nema šanse. Ja sam iz one priče, parkić, dobar hard core, rock, punk, koncerti, bunt protiv svega, martensice i obojena kose. Ona čista suprotnost, fine cipelice, hlaće, majice, košuljice, izlazak po klubovima s nekom modernom ‘zikicom.

O’š furat sa mnom?

Na koncu je ispalo tako da je burki prestao dolaziti, ali ona na svu moju sreću nije. Viđali smo se ispočetka nešto rijeđe, a zatim sve češće i češće. Skoro na dnevnoj bazi. I svakim danom sve više i više mi se sviđala i sve više i više sam volio ta naša poslijepodnevna druženja. Pijuckali bi, gledali televiziju, pričali satima, a ja sam upijao svaku njenu riječ, pogled, miris. Tražio sam neke skrivene znakove, pokušavao otkriti ima li kakve reakcije s druge strane, ali ništa. Ona pomalo suzdražana i nedorečena po tom pitanju, a ja se iznutra lomim, vrištim, vičem, skačem, divljam…, a ne pokazujem apsolutno ništa. Hladan sam kao kockica leda. Glumim frajera, a manji od makova zrna. A je*i ga,  neće ona, neću ni ja. Muški ego i slične pizdarije. Ne dam se, vrijeme će pokazati svoje i ne zvao se ja tako kako se zvao, saznati ću kako diše i u kojem smjeru idu njena razmišljanja. Nadam se u istom kao i moja.  Kako je vrijeme prolazilo, tako su i naša druženja postajala sve intenzivnija i duža. Način razmišljanja vrlo sličan. Sve je nekako išlo u tom dobrom, pozitivnom pravcu. Znao sam da će se to dogoditi. Bio sam milijun posto siguran da ćemo se uskoro poljubiti. I na koncu bi tako. Jedne večeri jednostavno se dogodilo. Poljubili smo se. Ja izvan sebe od sreće. Za nju ne znam, valjda isto. Ma kakva kemija pajo moj. I kemija, i fizika, matematika, biologija, povijest, engleski…. sve se probudilo. Ubrzo je otišla kući. Ja sretan k’o malo dijete. Ne zato što je otišla, nego zato što se konačno dogodilo ono o čemu sam dugo razmišljao i čemu sam se nadao. U glavi milijardu pitanja što sutra. Kako će sve to skupa ići dalje? Ja zaljubljen preko ušiju kao najveći magarac. Skoro pa ona šema iz loših ljubića (leptiri u želucu, neizvjesnost, neka neobjašnjiva nervoza). Hoće mi se sutra javiti. Hožemo li se vidjeti? Znam da je ovo malo papanski, ali tako je bilo. Nemam razloga ništa posebno dodavati ili oduzimati.

Vidjeli smo se drugi dan. Došla je i to je bio dobar znak, bilo je to obostrano, iskreno i lijepo. Nakon rastanka tu večer nisam okolišao. Pitao sam ju hoće li furat sa mnom? Nema glupih pitanja već samo glupih odgovora. Njezin nije bio glup. Pristala je. U maniri sportskih komentatora pitao sam se „ljudi moji, da li je to moguće?“. Ja sam u vezi sa zgodnom plavušom iz susjedne kuće…. Svijet je bio moj. Držao sam cijelu kuglu zemaljsku čvrsto stisnutu u svojoj šaci.

 Dan kad mi se srušio svijet…

I sve je bilo ružičasto i onako pomalo pijano. Ja sam bio s njom, ona je bila sa mnom. Ja sam bio njezin dečko, ona je bila moja cura. Nastavili smo naša druženja, otišli tu i tamo do grada na cugu, šetali se navečer, ona ja i njezin pas. Pa može li bolje od toga? Totalno klišejizirano, ali ja sam bio totalna guba. Ja sam bio princ, car, kralj, guba, frajer, dasa. Imao sam mrak curu koju obožavam i nema tog tipa koji mi je bio ravan.

Sve do jednog prokletog poslijepodneva, kojeg se s mučninom sjetim i danas. Jednostavno, ničim izazvana, jednog poslijepodneva rekla mi je da je našoj mladoj, tek započetoj vezi došao kraj. Ostavlja me, prekida sa mnom bez apsolutno ikakvog normalnog objašnjenja.

Pa kako je to moguće? Jel’ to zaista istina? Zašto? Gomila neodgovorenih pitanja, težina u želucu i tuga. Ona prava, istinska, bolna, prokleta tuga. Taj dan srušio mi se svijet…

PRIČA DRUGA: SPOZNAJA O NJENOM POSTOJANJU

istock_000001222246small

Ljeto 2000.  pasja vrućina, a Radler još neotkriven

Nes(p)retna životna situacija me već kao mladca, na pragu punoljetnosti prisilila da  se počnem brinuti sam za sebe. Nakon dugogodišnjeg i bezbrižnog zajedničkog života sa svojom pomalo disfunkcionalnom obitelji, spletom čudnih okolnosti morao sam se početi brinuti sam za sebe. Uplašen i obeshrabren otisnuo sam se u svijet odraslih, ali prije svega odlučio sam riješiti vojnu obvezu što mi se u tom trenu učinilo kao najbolje rješenje i odgoda stvarnog života na barem devet mjeseci. Malo po jednom dijelu Hrvatske, pa malo po drugom i eto mene natrag u svom gradu. Na koncu su se i karte dobro posložile jer sam našao posao, a i krasan podstanarski stan u mirnom obiteljskom naselju.

To ljeto bilo je pakleno, bilo je toliko vruće da je bilo teško disati, a znoj se bez obzira na doba dana ili noći podmuklo slijevao niz leđa. Prvih dana u novom kvartu dahtajući poput psa,  gluvario sam svakog dana od posla do kuće i natrag te pomalo otkrivao svoju mirnu malu ulicu za koju nisam niti slutio da će mi jednog dana postati dom. Ne ulica, već jedna kuća u istoj toj ulici. Ulica kao takva savim ok. Slijepa, bez prevelikog prometa nešto obiteljskih kuća, mirna… A susjedi? Ma kakvi susjedi?! Nisam ih ni viđao, pokoji penzić, nešo mlađih i to je to. Uglavno su to bili neki susreti u prolazu, izmjena pristojnih pozdrava i tu je bio kraj svakoj komunikaciji. Ništa spektakularno. Onako, reda radi….

A vruće i dalje. Nepodnošljivo, voda nedvoljna za ugasiti žeđ, pivo jedno, drugo, treće….

Koma….

Podivljali hormoni

Prozori moje sobe gledali su ravno na jednu kuću nasuprot. Kuća k’o kuća, veliko dvorište i neka korpulentnija teta koja vječito nešto čeprka po vrtu. Booooorrrriiiinnnngggg. Totalno mrtvilo tog ljeta.

Jednog poslijepodneva iz ne znam kojih mračnih razloga neki me vrag natjerao da malo blejim kroz prozor. Onako, da vidim što ima, poslijepodne, ljeto, ništa se ne događa. Da ubijem koju minutu. Pljuga u ustima i zirkanje kroz prozor. Pogled lijevo, pogled desno….asfalt isijava toplinu, tu i tamo cvrkut koje ptice i nigdje žive duše. Gledam kroz prozor i aspolutno se ništa ne događa. Kao da je netko u tom trenutku stisnuo pauzu (i sve je mirno). Baš onako jebeno jaka scena, mislilačka. Npr.: tek samo prolaznost je stalna dok mi jurimo za svakodnevicom, egzistencijom koju nikako ne sustižemo. I samo trenutak nas dijeli da postanemo svjesni svoje nesvjesti, da okrenemo se vlastitu biću i boljitku nas samih, ali ne boljitku koji će biti označen materijalnim već boljitku duhovnosti, prije svega duhovnosti samog svog bitka i bića jer tek kad u mentalnim procesima sve bude posloženo na neki afirmativni način, i u ovom drugom materijalnom dijelu situacija će se kanalizirati u vidu pozitivizma i optimističnog usmjerenja. I tek u ovom trenu uvidjeh kako prolaznost je stalna, a svi ljudski procesi ako razmišljamo globalno su upravo u samom ovom trenutku i nikada više se neće ponovit. Negdje neko dijete plače za majkom što je morala otići na put, radnik neki je ostao bez posla, u južnoj hemisferi netko je postao djed, Eskim je svojoj obitelji priskrbio ručak, a u Arizoni jednu Janice je zaprosio Jeff.

No da ne sraćkam dalje, shvatili ste me što je pjesnik htio reči. I zirkam ja tako malo lijevo, malo desno…kad mi u jednom trenu misli zaokupi mlada plavuša u susjednom dvorištu, ugodno ispružena na ručniku, a odjeće skoro k’o da i nema.

Jesus, pa jel to san ili java? Je*ote koji komad. Puls se ubrzava, po drugi put brišem znojem orošeno čelo i palim još jednu pljugu. Majko moja, koka neka, plava (boja kose u ovom trenu sasvim nebitna, ali čisto da se zna) skoro pa gola leži mi pod prozorom. Prolaze minute, ja gledam kao hipnotiziran, k’o zadnja seljačina koja se spustila iz neke zabiti u grad i sad se svemu čudi k’o picek glisti. Kao što gladan mjerka Mlinar iz tramvaja nosa punog mirisa svježih žemlji, slanaca, pereca, buhtli, lisnatog, bureka, piroški, krafni…. – kao dijete koje čeznutljivo gleda u izlog slastičarne.

Ja sam popizdio skroz na skroz, ali probajte me shvatiti. Nakon devet mjeseci zajedničkih tuširanja u vojsci, dlakavih muških guzica, smrada nogu, prljavih čarapa, podrigivanja, smrdljivih noćnih prdeža i filharmonijskog hrkanja meni sada pred očima leži ona. Moj plavi komad…u diskretnom malenom plavom badiću. Volim trokutiće na ženama…Ja sam bio izvan sebe od silne zanesenosti….

Spuštene rolete

Gledam večernje vijesti. Bogu hvala, Sijerković je najavio dobru prognozu još narednih tjedan dana. Toplo i sunčano sa gdjegod kojim oblakom. Ma vrijeme idealno za sunčanje. Razmišljam o djevojci iz susjedstva. Milo moje, široko ti polje. Veselim se ponovnom gledanju. He he. Jesam svinja, ona prava muška. Zurim, sam sebi se smijem i pomalo sam si freaky…., ali boli me ona stvar. Čak sam bio i toliko proračunat da sam i spustio stare drvene rolete i stvarno podlo i ispod pojasa, gledao kroz one male rupice i uživao u pogledu. Plavojka, zanimljivih sisa, čvrste guze, krasnih nogu i velikih očiju. E, da mi je bar neki dalekozor bio pri ruci, da si malo zoomiram taj krasan prizor… Komad iz susjedstva postala je moja oaza nakon dugog hodanja vrućom pustinjom, ali nije bila riječ o fatamorgani, o iluziji, ona je zaista ovdje, stvarna, nadohvat ruke, ali nedodirljiva. Trenutno.

Da stvar bude gora ili možda bolja, svim frendovima koji su dolazili u neke posjete obznanio sam postojanje komada u susjedstvu. Prvo sam ljubomorno sve zadržao za sebe, ali nakon nekog vremena nisam više mogao šutjeti jer bih jednostavno eksplodirao. I tako smo mi papci buljili u nju sve do jednog dana dok nas nije provalila. O koje sramote i bruke, skužila je da buljimo i svakodnevnim izvedbama došao je kraj. Nje više nije bilo. Mislim bilo je je, ali ne više na ručniku u mikro badiću izložena pogledima muške ekipe s prvog kata susjedne kuće.

S tugom gledam prognozu, i dalje sunčano, vedro i vruće. Jebem ti sudbinu i život i sve skupa. Bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće….

Damn….

PRIČA PRVA: DESETKA KONAČNO

10Ten

Kad mi je netko od ekipe, frendova, poznanika i inih bliskih ljudi znao reči da je već deset godina u braku ja sam se uvijek bez imalo ustručavanja na njihovo zgražanje, šokirao. Vilica mi je onako, kao na crtiću pala dolje i uglavnom je moj komentar bio „nemoj srat“. Deset godina. Ma koga ti za***ebavaš… Uvijek imam nekakvu pa možda i negativnu predrasudu da je deset godina bračnog suživota puno…jako puno i takvi primjerci ljudi djelovali su mi staro.

Ustvari, imao sam predrasudu. Više je nemam jer i ja za koji dan ulazim u klub onih koji već deset godina jednim skladnim suživotom borave sa svojom sljubljujućom boljom polovicom. Mašala.

 Ovako više ne može!!!

Još od osnovne škole znam da nakon rujna dolazi listopad. Nakon listopada studeni, a nakon studenog prosinac. U prosincu dolazi i taj dan kada mi slavimo obljetnicu dana kad smo pred Bogom, kumovima, prijateljima, rodbinom i simpatičnim debeljuškastim svećenikom rekli da koje nas je eto povezalo na već deset godina, pa ovog prosinca ta obljetnica postaje dvoznamenkasta.

I tako ja od rujna razmišljam na koji način obilježiti taj veliki jubilej. Konzultirao sam se malo kod starijih frendova koji imaju već podosta bračnog staža ne bi li dobio neku dobru ideju jer koliko sam shvatio možeš ili briljirat ili generalno zajebat’ kod odabira. Prošao je rujan, prošao je listopad…mijenjaju se ti dani češće nego što nam INA radi korekcije goriva, a ja „tabula rasa“, bez neke konkretne ideje, razrađene strategije i strateškog cilja.

Kad je došao studeni shvatio sam da ovako više ne može i da je krajnje vrijeme da se trgnem i krenem u akciju. Što se samog poklona tiče, ispostavilo se na koncu da je to najmanji problem. Kockice su se posložile tako da sam ubo ono što joj treba, što će joj svakodnevno koristiti i za što se nadam da će ju svakim nježnim dodirom iste te stvari podsjetiti na mene. Da ne ispadnem papak, naravno da sam joj za isti taj uređaj priskrbio i bateriju i punjač za istu – uostalom to ide u paketu. A da stvar bude još bolja, sprava je u njoj dragoj pinky boji. Mrak. Nisam mogao izdržati pa sam joj uređaj dao nešto ranije jer znam da ga je potajno željela već duže vrijeme i nakon svečane primopredaje, kratkih uputa, gospoja se njime redovito služi, a ono što mene veseli je činjenica što primjećujem da joj je sada sve nekako lakše, sve ide puno glađe, a i ono za što joj je prije trebalo više vremena, sada privodi kraju puno ranije J.

 Deset za deset

I da ne bi sve ostalo samo na materijalnom poklonu i da ne bi ja bio samo ja odlučio sam malo s njom javno podijeliti razdraganost cijelog mog bića povodom našeg velikog jubileja pa reko’ sam sebi, daj brate mili, napiši nešto, opiši, izrazi se…

Tako je i došlo do ideje Deset postova za moju gospoju. U narednim pričama odlučio sam prozboriti o upoznavanju, hodanju, napadu osa, prodavanju suđa, svadbenim kolačima, radosti roditeljstva, bolestima, loših kredita i ostalih inih stvari koje su obilježile naše prvo desetlječe. Ovo je zamišljeno kao mala rekapitualacija sveg onog što je u konačnici blisko svakom prosječnom braku u lijepoj našoj. I onih lijepih i onih manje lijepih stvari.

Riječ po riječ, post po post i eto idealnog načina na malo drugačiji način gospoji čestitati sretnu godišnjicu. Zajebi karanfile, ruže, tulipane, orhideje, zumbule, tratinčice i ostale hortikulturne stvari. Nisam od onih koji redovito kupuje cvijeće i na taj način pokazuje (slash) dokazuje privrženost, ljubav… Ja radije smontiram policu, promijenim žarulju iznad njenog radnog stola, napravim scenu u dućanu, zapržim joj CD. To sam onda ja i ne želim se mijenjati mada znam da bi ona htjela da sam ja malo drugačiji. Ona bi možda voljela da sam dašak romantičniji, nosim fine cipele, hlače opeglane na crtu, uštirkane košuljice i ostale stvari u tom prigodnom stilu, ali gospojo, ništa. Po tom pitanju, nula bodova.

 Gospojo – sjeti se

I da sumiram priču prvu. Gospojo, uživaj u čitanju, nadam se da ćeš se i ti sjetiti nekih stvari, događaja, koje su već davno iza nas. Uostalom, struka ti je pamtiti stvari koje su se već dogodile stoga ufam kako će to zaista i biti tako. Iako sam ponekad malo hladan, vječito u nekoj prokletoj utrci s vremenom, s 1576 (slovima: tisućupetstoinasedamdesetišest) obveza dnevno, to ne umanjuje moje osjećaje prema tebi koji, javno priznajem, nisu više isti kao što su bili te davne 2000. godine.

???????????????????????????????????????